
1. Slanje eRačuna inozemnim poslovnim subjektima
U prvom redu, valja definirati što je to eRačun prema Zakonu o fiskalizaciji. To je račun koji je izdan, poslan i zaprimljen u strukturiranom elektroničkom obliku, a koji omogućuje njegovu automatsku i elektroničku obradu.
Nadalje, kada je riječ o definiciji primatelja i izdavatelja eRačuna, oni su definirani člankom 2. Zakona o fiskalizaciji.
Izdavatelj eRačuna je porezni obveznik koji ima obvezu izdavanja eRačuna te obvezu fiskalizacije eRačuna.
Primatelj eRačuna je:
a) porezni obveznik sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu i upisan u registar obveznika PDV-a
b) obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema propisu kojim se uređuje porez na dohodak i obveznik poreza na dobit prema propisu kojim se uređuje porez na dobit, koji nije upisan u registar obveznika PDV-a, a ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu
c) tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su upisani u Registar proračunskih i izvanproračunskih korisnika, a nisu upisani u registar obveznika PDV-a
koji ima obvezu zaprimanja eRačuna te provedbu fiskalizacije eRačuna.
Sukladno članku 38. st. 1. Zakona o fiskalizaciji, obvezu izdavanja eRačuna ima izdavatelj eRačuna:
1. porezni obveznik sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu koji je upisan u registar obveznika PDV-a
2. obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema propisu kojim se uređuje porez na dohodak i obveznik poreza na dobit prema propisu kojim se uređuje porez na dobit koji nije upisan u registar obveznika PDV-a, a ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu
3. tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su upisani u Registar proračunskih i izvanproračunskih korisnika, a nisu upisani u registar obveznika PDV-a.
Sukladno članku 38. st. 2. Zakona o fiskalizaciji, izdavatelj eRačuna dužan je izdati eRačun za tuzemne transakcije koje obavlja primatelju eRačuna, osim ako je izuzet od obveze izdavanja računa prema posebnom zakonu.
S druge strane, sukladno članku 41. Zakona o fiskalizaciji, Primatelj eRačuna dužan je zaprimiti eRačun na način propisan člankom 37. Zakona o fiskalizaciji (putem pristupnih točaka, odnosno drugim tehnologijama i procedurama, uz poštivanje odredbi ovoga Zakona i osiguravanje vjerodostojnosti podrijetla, cjelovitosti sadržaja i čitljivosti od izdavanja do kraja razdoblja čuvanja eRačuna).
Sukladno navedenom, obveza izdavanja eRačuna ne odnosi se na inozemne transakcije, odnosno Zakonom nije propisana obveza primjene povezana s eRačunima u odnosu na porezne obveznike koji imaju sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u drugim državama članicama EU / trećim zemljama (neovisno o registraciji za potrebe PDV-a u RH).
Valja skrenuti pažnju i na to da podružnice inozemnih osnivača, koje su upisane kao podružnice u Sudskom registru RH i obveznici su poreza na dobit, nisu obveznici izdavanja / zaprimanja / fiskalizacije eRačuna.
Valja samo razlikovati Fiskalizaciju 1.0 i 2.0. Stoga, ako primjerice, građanin iz EU ili treće zemlje (krajnji potrošač) dođe u restoran i plati karticom ili gotovinom ugostiteljsku uslugu, tada mu se izdaje fiskalizirani račun u krajnjoj potrošnji (ne eRačun).
2. Zaključak
Uvođenje eRačuna u poslovanju više nije stvar izbora, već zakonske usklađenosti. Međutim, obveza je u ovom trenutku propisana za tuzemne transakcije dok će se inozemnim poslovnim subjktima računi slati na dosadašnji način. Međutim, očekuje se da će od 2030. započeti obveza izdavanje i zaprimanje eRačuna na tržištu EU-a, no za tu primjenu će biti još potrebno dodatno prilagoditi propise ali i tržište.
Autor: Antonio Prtenjača, mag. oec.
Porezni propisi poslodavcima omogućuju isplatu određenih nagrada, potpora i naknada radnicima bez obveze obračuna poreza na dohodak. Iako su propisani maksimalni neoporezivi iznosi, važno je naglasiti da isplata iznad tih pragova nije zabranjena – međutim, iznos koji prelazi dopušteni limit smatra se oporezivim primitkom. U nastavku donosimo pregled pravila koja se odnose na neoporezivu isplatu dara za dijete do 15 godina starosti.
Poslodavci imaju mogućnost svojim zaposlenicima isplatiti naknadu za troškove redovne skrbi djeteta bez poreznog opterećenja, pod uvjetom da su ispunjeni zakonski kriteriji i osigurana odgovarajuća dokumentacija. U nastavku se obrađuju ključni uvjeti te način evidentiranja i isplate takvih troškova.
Kada jedan poslovni subjekt prestaje s radom, a drugi poslovni subjekt preuzima poslove ukinutog poslovnog subjekta, tada isti (trgovačko društvo, obrtnik, agencija, zavod, fond, institut, zaklada i/ili druga pravna osoba s javnim ovlastima) temeljem propisa ili ugovora o spajanju i pripajanju preuzima zatečene i zaposlene radnike sa svim pravima i obvezama koja za te zaposlenike proizlazi iz postojećih ugovora o radu, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu i drugih izvora prava. Tko ima obvezu obračuna, obustave i uplate javnih davanja prema plaći za zaposlene i na koji način opisuje se u članku.
U članku autorica pojašnjava pojedinosti vezane uz djelatnost poljoprivrede u smislu propisa o porezu na dohodak te obvezi upisa fizičkih osoba koje obavljaju samostalnu djelatnost poljoprivrede u registar obveznika poreza na dohodak, kao i o načinu oporezivanja primitaka koje fizičke osobe ostvare po toj osnovi.
U sustavu poreza na dohodak razlikuje se pet oporezivih oblika dohotka, i to: dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalne djelatnosti, dohodak od imovine i imovinskih prava, dohodak od kapitala i drugi dohodak. Navedeni oblici dohotka dijele se na konačan dohodak i godišnji dohodak. Godišnjim dohotkom smatra se dohodak koji ima izvor u primicima od: nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti te drugim primicima koji se ne smatraju konačnim. Konačnim dohotkom smatra se dohodak koji ima izvor u primicima od imovine i imovinskih prava, kapitala te drugim primicima koji se smatraju konačnim. Dohodak od samostalne djelatnosti se može pod propisanim uvjetima utvrđivati u paušalnom iznosu u kojem slučaju se isti smatra konačnim dohotkom. U nastavku se govori o konačnom drugom dohotku odnosno drugim primicima koji se smatraju konačnim.