Fiskalizacija 2.0: postoji li obveza slanja eRačuna ino kupcima?
Izdavanje računa u elektroničkom obliku (eRačuni) postaju standard u poslovanju ali i obveza u 2026. za obveznike poreza na dodanu vrijednost, dok za male porezne obveznike postoji obveza zaprimanja istih. Uvode se, uz brojne razloge, i poradi efikasnijeg djelovanja Porezne uprave. Međutim, uvođenje eRačuna donosi i određene koristi kao što su digitalna arhiva, transparentnost, manje grešaka u ručnom radu i slično. U nastavku dajemo osvrt na izdavanje računa koje hrvatski porezni obveznici od 1. siječnja 2026. trebaju izdati inozemnim poslovnim subjektima.
1. Slanje eRačuna inozemnim poslovnim subjektima
U prvom redu, valja definirati što je to eRačun prema Zakonu o fiskalizaciji. To je račun koji je izdan, poslan i zaprimljen u strukturiranom elektroničkom obliku, a koji omogućuje njegovu automatsku i elektroničku obradu.
Nadalje, kada je riječ o definiciji primatelja i izdavatelja eRačuna, oni su definirani člankom 2. Zakona o fiskalizaciji.
Izdavatelj eRačuna je porezni obveznik koji ima obvezu izdavanja eRačuna te obvezu fiskalizacije eRačuna.
Primatelj eRačuna je:
a) porezni obveznik sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu i upisan u registar obveznika PDV-a
b) obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema propisu kojim se uređuje porez na dohodak i obveznik poreza na dobit prema propisu kojim se uređuje porez na dobit, koji nije upisan u registar obveznika PDV-a, a ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu
c) tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su upisani u Registar proračunskih i izvanproračunskih korisnika, a nisu upisani u registar obveznika PDV-a
koji ima obvezu zaprimanja eRačuna te provedbu fiskalizacije eRačuna.
Sukladno članku 38. st. 1. Zakona o fiskalizaciji, obvezu izdavanja eRačuna ima izdavatelj eRačuna:
1. porezni obveznik sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu koji je upisan u registar obveznika PDV-a
2. obveznik poreza na dohodak od samostalne djelatnosti prema propisu kojim se uređuje porez na dohodak i obveznik poreza na dobit prema propisu kojim se uređuje porez na dobit koji nije upisan u registar obveznika PDV-a, a ima sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu
3. tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te proračunski i izvanproračunski korisnici državnog proračuna i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su upisani u Registar proračunskih i izvanproračunskih korisnika, a nisu upisani u registar obveznika PDV-a.
Sukladno članku 38. st. 2. Zakona o fiskalizaciji, izdavatelj eRačuna dužan je izdati eRačun za tuzemne transakcije koje obavlja primatelju eRačuna, osim ako je izuzet od obveze izdavanja računa prema posebnom zakonu.
S druge strane, sukladno članku 41. Zakona o fiskalizaciji, Primatelj eRačuna dužan je zaprimiti eRačun na način propisan člankom 37. Zakona o fiskalizaciji (putem pristupnih točaka, odnosno drugim tehnologijama i procedurama, uz poštivanje odredbi ovoga Zakona i osiguravanje vjerodostojnosti podrijetla, cjelovitosti sadržaja i čitljivosti od izdavanja do kraja razdoblja čuvanja eRačuna).
Sukladno navedenom, obveza izdavanja eRačuna ne odnosi se na inozemne transakcije, odnosno Zakonom nije propisana obveza primjene povezana s eRačunima u odnosu na porezne obveznike koji imaju sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u drugim državama članicama EU / trećim zemljama (neovisno o registraciji za potrebe PDV-a u RH).
Valja skrenuti pažnju i na to da podružnice inozemnih osnivača, koje su upisane kao podružnice u Sudskom registru RH i obveznici su poreza na dobit, nisu obveznici izdavanja / zaprimanja / fiskalizacije eRačuna.
Valja samo razlikovati Fiskalizaciju 1.0 i 2.0. Stoga, ako primjerice, građanin iz EU ili treće zemlje (krajnji potrošač) dođe u restoran i plati karticom ili gotovinom ugostiteljsku uslugu, tada mu se izdaje fiskalizirani račun u krajnjoj potrošnji (ne eRačun).
2. Zaključak
Uvođenje eRačuna u poslovanju više nije stvar izbora, već zakonske usklađenosti. Međutim, obveza je u ovom trenutku propisana za tuzemne transakcije dok će se inozemnim poslovnim subjktima računi slati na dosadašnji način. Međutim, očekuje se da će od 2030. započeti obveza izdavanje i zaprimanje eRačuna na tržištu EU-a, no za tu primjenu će biti još potrebno dodatno prilagoditi propise ali i tržište.
Autor: Antonio Prtenjača, mag. oec.
U središtu
U sustavu poreza na dohodak razlikuje se pet oporezivih oblika dohotka, i to: dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalne djelatnosti, dohodak od imovine i imovinskih prava, dohodak od kapitala i drugi dohodak. Navedeni oblici dohotka dijele se na konačan dohodak i godišnji dohodak. Godišnjim dohotkom smatra se dohodak koji ima izvor u primicima od: nesamostalnog rada, samostalne djelatnosti te drugim primicima koji se ne smatraju konačnim. Konačnim dohotkom smatra se dohodak koji ima izvor u primicima od imovine i imovinskih prava, kapitala te drugim primicima koji se smatraju konačnim. Dohodak od samostalne djelatnosti se može pod propisanim uvjetima utvrđivati u paušalnom iznosu u kojem slučaju se isti smatra konačnim dohotkom. U nastavku se govori o konačnom drugom dohotku odnosno drugim primicima koji se smatraju konačnim.