1. Uvod

Obveznik poreza na dodanu vrijednost (u nastavku teksta: PDV) je svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti (članak 6. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost – u nastavku teksta: Zakon).

Od 1. siječnja 2025. prema odredbama članka 90. st. 1. Zakona porezni obveznik sa sjedištem, prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čiji godišnji promet u tuzemstvu nije bio veći od 60.000,00 eura oslobođen je plaćanja PDV-a na isporuke dobara i usluga obavljene u tuzemstvu. Navedeno oslobođenje od plaćanja PDV-a primjenjuje se na isporuke dobara i usluga koje obavljaju mali porezni obveznici (članak 89.b st. 1. Zakona).

Stoga se mali porezni obveznik u smislu Zakona smatra poreznim obveznikom koji nije prešao navedeni prag za upis u registar obveznika PDV-a (članak 90.i Zakona), oslobođen je plaćanja PDV-a i nema pravo iskazivati ga na izdanim računima kao ni pravo na odbitak pretporeza po ulaznim računima dobavljača (članak 90.g Zakona).

Međutim, u određenim slučajevima obavljanja ili primanja isporuka dobara i usluga mali porezni obveznici obvezni su registrirati se za potrebe PDV-a i prenijeti, odnosno preuzeti obvezu plaćanja PDV-a. O obvezama malog poreznog obveznika prilikom primanja usluga iz inozemstva govorimo u nastavku teksta.

2. Prijenos obveze PDV-a na malog poreznog obveznika

U slučaju usluga iz članka 17. st. 1. Zakona koje se obavljaju između dva porezna obveznika i oporezive su prema mjestu primatelja, obveza plaćanja PDV-a prelazi na primatelja takvih usluga sukladno članku 75. stavku 1. točki 6. Zakona. Za ostale usluge kojima je mjesto oporezivanja u tuzemstvu, a obavi ih strani porezni obveznik primatelj treba preuzeti poreznu obvezu kako se strani porezni obveznik ne bi morao registrirati za potrebe PDV-a u tuzemstvu te se stoga radi o pojednostavljenju postupka oporezivanja usluga (članak 75. st. 2. Zakona).

Preuzimanje porezne obveze znači iskazati obvezu PDV-a i platiti taj PDV, a obzirom da se radi o malim poreznim obveznicima nema priznavanja pretporeza.

Kako bi se najbolje objasnilo zašto se mali tuzemni porezni obveznik smatra poreznim obveznikom prilikom primanja inozemne usluge potrebno je imati na umu odredbu članka 16. Zakona kojom je propisano da pojam poreznog obveznika obuhvaća i poreznog obveznika koji obavlja i djelatnosti ili isporuke koje se ne smatraju oporezivim isporukama dobara ili usluga u smislu članka 4. st. 1. Zakona.

Dakle, prilikom primanja usluga koje su oporezive prema mjestu primatelja usluge od poreznih obveznika iz EU i trećih zemalja mali porezni obveznici smatraju se isto poreznim obveznicima iako nisu upisani u registar obveznika PDV-a.
Mali porezni obveznik treba od Porezne uprave zatražiti PDV identifikacijski broj ako prima usluge iz članka 17. stavka 1. Zakona od stranog poreznog obveznika iz druge države članice. Ako je davatelj navedene usluge izvan EU tuzemni mali porezni obveznik nema obvezu registracije za potrebe PDV-a.

PDV identifikacijski broj za malog poreznog obveznika znači da je evidentiran u VIES bazi podataka, a ne i da je upisan u registar obveznika PDV-a.

Zahtjev za izdavanje PDV identifikacijskog broja podnosi se putem Zahtjeva za registriranje za potrebe poreza na dodanu vrijednost (obrazac P-PDV) koji je sastavni dio Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/19 do 16/25), a koji je promijenjen zadnjim izmjenama i dopunama navedenog Pravilnika.

3. Ino-usluge na koje mali porezni obveznik obračunava PDV

Kako bi se osiguralo da se poštuje osnovno načelo današnjeg europskog PDV sustava - oporezivanja u mjestu odredišta, odnosno ubiranja PDV-a u mjestu potrošnje, posebnim odredbama Zakona (članak 18. do 24. Zakona) propisane su iznimke od općeg načela određivanja mjesta oporezivanja usluga između dva porezna obveznika (članak 17. stavak 1. Zakona). Za te iznimne usluge mjesto oporezivanja se određuje sukladno posebnim pravilima.

Riječ je o sljedećem:
- posredničkim uslugama posrednika osobama koje nisu porezni obveznici (oporeziva prema mjestu gdje je obavljena glavna usluga za koju se posreduje);
- uslugama u vezi s nekretninama (oporezuju se u mjestu gdje se nekretnina nalazi);
- uslugama prijevoza (putnika – oporezuje se u mjestu gdje se obavlja prijevoz razmjerno prijeđenim udaljenostima, ili dobara – mjesto oporezivanja razlikuje se ovisno kome se obavlja poreznom obvezniku ili osobama koje nisu porezni obveznici);
- uslugama u kulturi i sličnim uslugama, pomoćnim uslugama u prijevozu (utovar, istovar, pretovar, rukovanje i slično) i uslugama u svezi s pokretnim dobrima (procjena pokretnih materijalnih dobara i radova na takvim dobrima);
- uslugama pripremanja hrane i usluživanja pića te uslugama prehrane u ugostiteljskim objektima:
- iznajmljivanju prijevoznih sredstava (kratkotrajno i dugotrajno) i
- ostalim uslugama (primjerice autorska prava, usluge oglašavanja, konzultanata, odvjetnika, usluge obrade informacija i slično).

Za potrebe oporezivanja PDV-om potrebno je prvenstveno precizno utvrditi o kojoj je usluzi riječ. Ako je primjerice usluge oglašavanja obavio porezni obveznik iz EU (npr. iz Njemačke) ili porezni obveznik izvan EU (npr. SAD) tuzemnom malom poreznom obvezniku, porezna obveza prenosi se na tog malog poreznog obveznika i on mora primljeni račun od poreznog obveznika iz Njemačke evidentirati u obrascima PDV i PDV-S, platiti obvezu za prijavljeno obračunsko razdoblje i nema pravo na odbitak pretporeza.

Račun od obveznika iz SAD-a evidentira samo u obrascu PDV za ono razdoblje oporezivanja u kojem su usluge obavljene.

Autorica: Ana Adorić, univ. spec. oec., dipl.oec.