1. Isporuke u nizu

Kada je riječ o isporukama u nizu, radi se o uzastopnim isporukama (dvije ili više uzastopnih isporuka) istih dobara, a dobra se prevoze jednom između dvije države članice.

S obzirom na to da je za isporuke dobara unutar EU propisano oslobođenje od plaćanja PDV-a (čl. 41. st. 1. toč. a) Zakona o PDV-u) kod isporuka u nizu u okviru kojih se odvija nekoliko isporuka, ali samo jedan prijevoz dobara, od prvog isporučitelja do posljednjeg kupca bitno je utvrditi u okviru koje isporuke dobara je dogovoren prijevoz jer se samo na isporuku s prijevozom može primijeniti oslobođenje.
Prije uvođenja ovog pojednostavljenja u svakom pojedinačnom slučaju utvrđivalo se koja isporuka je obavljena uz fizičko kretanje dobara, što je bilo složeno obzirom da se radi o transakcijama koje uključuju velik broj sudionika u lancu. Uvođenjem općeg pravila pripisivanja prijevoza dobara unutar EU¹ u slučaju isporuka u nizu, riješeno je pitanje koja se isporuka smatra (oslobođenom) isporukom unutar EU. Opće pravilo propisano je u članku 13.a Zakona o PDV-u koje se pojašnjava kroz primjer u nastavku:

Isporuka od poreznog obveznika A poreznom obvezniku B te isporuci poreznog obveznika B poreznom obvezniku C pri čemu se dobra prevoze samo jednom, od poreznog obveznika A u državi članici 1 do poreznog obveznika C u državi članici 2.
Opće pravilo je da se usluga prijevoza pripisuje samo isporuci posredniku, a ostale isporuke se smatraju isporukama u državi članici otpreme dobara ili državi članici dopreme dobara. Kako je u ovom slučaju posrednik porezni obveznik B (koji otprema dobra iz države članice 1 u državu članicu 2 za svoj račun, a ne za račun druge osobe u lancu, odnosno da to za njegov račun obavlja treća osoba) isporuka dobara unutar EU je isporuka od poreznog obveznika A poreznom obvezniku B. Za primjenu oslobođenja pri isporuci dobara unutar EU porezni obveznik B morao bi dostaviti poreznom obvezniku A, PDV identifikacijski broj izdan od strane države članice koja nije država članica 1. Porezni obveznik B će stoga imati stjecanje dobara unutar EU u državi članici 2, a isporuka od B prema C bit će domaća isporuka u državi članici 2 te će porezni obveznik B biti odgovoran za plaćanje PDV-a u državi članici 2 što znači da će se tamo morati registrirati i podnijeti PDV prijavu.

S obzirom na to da porezni obveznik B ima sjedište u državi članici 1 vjerojatno je da će posjedovati PDV identifikacijski broj upravo te države članice te će se tada primijeniti iznimka od pravila (čl. 13.a st. 2. Zakona o PDV-u) da se prijevoz pripisuje isporuci koju je obavio posrednik, odnosno u ovom slučaju isporuci od poreznog obveznika B prema poreznom obvezniku C.
U tom slučaju porezni obveznik A će obaviti isporuku poreznom obvezniku B u državi članici 1, a porezni obveznik B će u državi članici 1 isporučiti dobra unutar EU poreznom obvezniku C koji će obaviti stjecanje dobara unutar EU u državi članici 2. Stoga se porezni obveznik B ne treba registrirati za potrebe PDV-a u državi članici 2 te nema obveze podnošenja PDV prijave u toj državi članici.

2. Uvjet posjedovanja PDV identifikacijskog broja za primjenu oslobođenja

U svrhu oslobođenja od PDV-a isporuke dobara unutar EU ista se moraju fizički otpremiti iz jedne države članice u drugu državu članicu, a prijevoz obavlja isporučitelj ili kupac koji je porezni obveznik u toj drugoj državi članici. Uz prijevoz dobara uveden je dodatni materijalni uvjet za primjenu navedenog oslobođenja od plaćanja PDV-a, a riječ je o dostavi PDV identifikacijskog broja stjecatelja isporučitelju.

Naime, PDV identifikacijski broj je materijalni, a ne samo formalni uvjet, jer je propisana obveza dostavljanja PDV identifikacijskog broja stjecatelja i Zbirne prijave putem VIES baze te tako država članica ima saznanja o prisutnosti dobara na svojem području što je važno u borbi protiv PDV prijevara.

Stoga, isporučitelj može primijeniti oslobođenje od PDV-a samo ako mu kupac dostavi PDV identifikacijski broj. Bitno je napomenuti da se oslobođenje ne može primijeniti kada isporučitelj ne podnese Zbirnu prijavu, odnosno kada dostavi netočne podatke u toj prijavi.

3. Dokazivanje obavljenog prijevoza

S obzirom da je primjena odredbi članka 138. Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost o oslobođenju od plaćanja PDV-a za isporuke dobara unutar EU u praksi bila nejasna, u pogledu dokazivanja otpreme ili prijevoza na područje druge države članice Provedbenom Uredbom Vijeća (EU) br. 282/2011 od 2020. propisani su dokumenti koji se prihvaćaju kao dokaz otpreme ili prijevoza, a to su:

- dokumenti koji se odnose na otpremu ili prijevoz dobara poput potpisanog međunarodnog teretnog lista ili bilješke (CMR), teretnice, računa za zračni teretni prijevoz ili računa prijevoznika dobara
- polica osiguranja povezana s otpremom ili prijevozom dobara ili bankovni dokumenti kojima se potvrđuje plaćanje otpreme ili prijevoza dobara; službeni dokumenti koje je izdalo tijelo javne vlasti, poput javnog bilježnika, kojima se potvrđuje dolazak dobara u državu članicu odredišta; potvrda koju je u državi članici odredišta izdao posjednik skladišta, a kojom se potvrđuje skladištenje dobara u toj državi članici.

Uredba propisuje da se za potrebe primjene oslobođenja od plaćanja PDV-a za obavljene isporuke dobara unutar EU pretpostavlja da su dobra otpremljena ili prevezena iz države članice do države članice odredišta ako:

- isporučitelj navede da je sam otpremio ili prevezao dobra, odnosno da je to za njega obavila treća osoba, a isti posjeduje barem dva neproturječna dokaza (CMR, teretnica ili račun prijevoznika dobara) koja su izdale dvije različite, međusobno neovisne strane te su neovisne o isporučitelju i stjecatelju, ili ako isporučitelj posjeduje bilo koji navedeni dokument zajedno sa bilo kojim pojedinačnim neproturječnim dokumentom (polica osiguranja, bankovni dokument, dokument javnog bilježnika, odnosno posjednika skladišta) kojim se potvrđuje otprema ili prijevoz;
- isporučitelj posjeduje uz navedene dokumente i pisanu izjavu stjecatelja kojom potvrđuje da je stjecatelj otpremio ili prevezao dobra ili je to za njegov račun obavila treća strana (takva izjava treba sadržavati naziv države članice odredišta dobara, datum izdavanja, ime i adresu stjecatelja, količinu i opis dobara, datum i mjesto dolaska dobara, identifikacijski broj prijevoznog sredstva u slučaju isporuke prijevoznih sredstava te identifikacija pojedinca koji preuzima dobra za račun stjecatelja), a koju je stjecatelj dužan predočiti do 10-og dana mjeseca koji slijedi nakon isporuke.

---
Članak 1. točka 2. Direktive Vijeća (EU) 2018/1910 od 4. prosinca 2018. o izmjeni Direktive 2006/1127EZ u pogledu usklađivanja određenih pravila sustava poreza na dodanu vrijednost za oporezivanje trgovine među državama članicama (SL L 311, 7.12.2018., str. 3.) 

Autorica: Ana Adorić, univ. spec. oec., dipl.oec.