1. Uvod

Od 1. siječnja 2020. na snazi su propisi Europske unije (u nastavku teksta: EU) čije je propisivanje imalo za cilj poboljšanje postojećeg sustava poreza na dodanu vrijednost (u nastavku teksta: PDV). Riječ je o četiri područja PDV-a pa se u inozemnoj literaturi ta tzv. poboljšanja spominju kao brza rješenja (eng. „2020 Quick Fixes“, odnosno „4 Quick Fixes) ili pojednostavljenja (eng. „2020 Simplifications“). Europska komisija dala je 2019. pojašnjenja u vezi navedenih izmjena za pojedine moguće situacije kao i smjernice, odnosno upute Odbora za PDV - savjetodavnog tijela država članica i EK za tumačenje propisa EU o PDV-u.
Odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/2013, 99/2013, 148/2013, 153/2013, 143/2014, 115/2016, 106/2018, 121/2019, 138/2020, 39/2022, 113/2022, 33/2023, 114/2023,  35/2024 – u nastavku teksta: Zakon o PDV-u) u vezi pojednostavljenja za isporuke dobara unutar EU na snazi su od 1. siječnja 2020. i odnose se na:
- aranžman za premještanje dobara
- primjenu PDV identifikacijskog broja kao materijalnog uvjeta za primjenu oslobođenja od PDV-a za isporuke unutar EU
- pravila o pripisivanju usluge prijevoza dobara unutar EU kod isporuka u nizu te
- definiranje potrebnih dokaza o obavljenom prijevozu dobara unutar EU.

2. Aranžman premještanja dobara unutar EU-a

Načelno, premještanje dijela poslovne imovine poreznog obveznika u drugu državu članicu za potrebe svojeg poslovanja koje otprema ili preveze sam porezni obveznik ili druga osoba za njegov račun smatra se isporukom dobara uz naknadu. Međutim, prijenos dobara na temelju aranžmana, odnosno prethodnog sporazuma za premještanje dobara ne smatra se isporukom dobara uz naknadu.

Pojednostavljenje vezano uz premještanje dobara propisano je člankom 7.a Zakona o PDV-u, a odnosi se na situaciju u kojoj porezni obveznik iz Hrvatske otprema ili prevozi vlastita dobra u skladište u drugoj državi članici (primjerice u Sloveniji) za unaprijed poznatog kupca, odnosno stjecatelja tih dobara koji ima pravo odluke o trenutku preuzimanja vlasništva nad tim dobrima, odnosno kada će ta dobra „skinuti“ sa skladišta.

Ta situacija načelno pretpostavlja obavljanje isporuke dobara unutar EU oslobođene u državi članici otpreme dobara (u ovom primjeru Hrvatska) te bi hrvatski porezni obveznik trebao prijaviti i obračunati stjecanje dobara unutar EU u državi članici dopreme dobara (u ovom primjeru u Sloveniji). Nadalje, s obzirom na to da se dobra otpremaju iz jedne države članice (Hrvatske) u skladište koje se nalazi u drugoj državi članici (u Sloveniji) s namjerom naknadne isporuke tih dobara u drugoj državi članici, hrvatski porezni obveznik morao bi i zaračunati PDV prilikom naknadne isporuke u državi članici u kojoj se skladište nalazi (u Sloveniji), osim u slučaju da je ta druga država propisala prijenos porezne obveze na primatelja.

Primjenom pojednostavljenja nema obveze prijave i zaračunavanja PDV-a prilikom stjecanja i naknadne isporuke dobara te podnošenja PDV prijave za hrvatskog poreznog obveznika u drugoj državi članici (u Sloveniji), ali samo pod uvjetom da je unaprijed poznat identitet stjecatelja dobara. Stoga, u trenutku otpreme ili prijevoza dobara ne dolazi do isporuke dobara unutar EU ni posljedično stjecanja, a oslobođena isporuka u državi članici otpreme kao i stjecanje u državi članici gdje je skladište nastaje u trenutku kada stjecatelj preuzme vlasništvo nad dobrima.

Sukladno članku 7.a st. 2. Zakona o PDV-u, za primjenu navedenog pojednostavljenja potrebno je zadovoljiti sljedeće uvjete:
• isporučitelj i stjecatelj su porezni obveznici
• isporučitelj nema sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište niti stalnu poslovnu jedinicu u državi članici u koju se dobra otpremaju ili prevoze
• isporučitelj mora posebno evidentirati otpremu ili prijevoz dobara, kao što evidenciju dopremljenih dobara iz druge države članice mora voditi i stjecatelj
• dobra se prevoze iz jedne države članice u drugu državu članicu u kojoj će biti nakon dopreme isporučena naknadno unaprijed poznatom stjecatelju
• isporučitelj mora navesti PDV identifikacijski broj stjecatelja u svojoj Zbirnoj prijavi koju podnosi za razdoblje u kojemu je obavljen prijevoz dobara
• stjecatelj je registriran za potrebe PDV-a u državi članici u koju se dobra premještaju
• identitet i PDV identifikacijski broj stjecatelja poznati su isporučitelju na početku otpreme ili prijevoza
• dobra su prevezena iz jedne države članice u drugu državu članicu, što isključuje uvoz, izvoz i tuzemne isporuke unutar jedne države članice.

Nadalje, ako su ispunjeni navedeni uvjeti i dobra se u roku od 12 mjeseci nakon dopreme dobara u drugu državu članicu ne isporuče poreznom obvezniku kojem su namijenjena, smatra se da je isporuka dobara uz naknadu obavljena na dan koji slijedi nakon isteka tog razdoblja od 12 mjeseci. Ako u navedenom roku bilo koji od navedenih uvjeta više nije ispunjen smatra se da je isporuka dobara uz naknadu obavljena u trenutku u kojem taj uvjet više nije ispunjen. Ako dođe do uništenja, gubitka ili krađe dobara također se smatra da uvjeti za primjenu aranžmana više nisu ispunjeni na dan kada su dobra nestala ili su uništena, ili ako je nemoguće utvrditi taj dan, na dan kada je utvrđeno da su dobra uništena ili da nedostaju.

Potrebno je naglasiti da se u slučaju izmjene poreznog obveznika stjecatelja drugim poreznim obveznikom unutar roka od 12 mjeseci ne mijenja mogućnost primjene prvotno ugovorenog aranžmana za premještanje s time da isporučitelj mora tu zamjenu evidentirati kako bi omogućio poreznom tijelu provjeru pravilne primjene tog aranžmana.

Evidencija je propisana Provedbenom uredbom Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. kojom se utvrđuju provedbene mjere za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, a ne Zakonom o PDV-u, s obzirom na to da se uredbe EU izravno primjenjuju.

Isporučitelj u okviru aranžmana za premještanje mora voditi evidenciju koja sadržava sljedeće podatke:
• državu članicu iz koje se dobra otpremaju ili prevoze te datum otpreme ili prijevoza dobara,
• PDV identifikacijski broj poreznog obveznika kojemu su dobra namijenjena koji je izdala država članica u koju se dobra otpremaju ili prevoze
• državu članicu u koju se dobra otpremaju ili prevoze, PDV identifikacijski broj posjednika skladišta, adresu skladišta, datum dolaska dobara u skladište
• vrijednost, opis i količinu dobara koja su dostavljena u skladište
• PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji zamjenjuje prvotnog stjecatelja pod uvjetima iz članka 7.a st. 6. Zakona o PDV-u
• poreznu osnovicu, opis i količinu isporučenih dobara i datum isporuke dobara te PDV identifikacijski broj stjecatelja
• poreznu osnovicu, opis i količinu dobara te datum prestanka ispunjenja bilo kojeg uvjeta i razloga u vezi s tim (ako se dobra isporučuju osobi koja nije porezni obveznik, ako se dobra otpremaju ili prevoze u zemlju koja nije država članica iz koje je izvorno premještena te u slučaju uništenja, gubitka ili krađe)
• vrijednost, opis i količinu vraćenih dobara, ako pravo raspolaganja dobrima nije preneseno.

Stjecatelj odnosno porezni obveznik kojemu su dobra namijenjena i koji je posjednik skladišta u koje se dobra dopremaju treba voditi evidenciju o sljedećim podacima:
• PDV identifikacijski broj poreznog obveznika koji prenosi dobra u okviru aranžmanâ za premještanje dobara
• opis i količina dobara koja su namijenjena stjecatelju
• datum dolaska dobara u skladište
• porezna osnovica, opis i količina dobara koja su isporučena te datum na koji su dobra stečena unutar EU
• opis i količina dobara te datum na koji su dobra premještena iz skladišta na zahtjev poreznog obveznika isporučitelja
• opis i količina uništenih ili nestalih dobara te datum uništenja, gubitka ili krađe dobara koja su prethodno dostavljena u skladište ili datum na koji je utvrđeno da su dobra uništena ili da nedostaju.

U nastavku donosimo primjer:
Porezni obveznik A sa sjedištem u državi članici 1 prevozi dobra u siječnju 2025. u okviru aranžmana za premještanje dobara u državu članicu 2.

Pornzi obveznik A mora evidentirati prijevoz dobara te u zbirnoj prijavi navesti PDV identifikacijski broj poreznog obveznika B kojemu su dobra namijenjena, a registriran je u državi članici 2.
Također, u siječnju 2025. stjecatelj mora evidentirati dolazak dobara u skladište. U rujnu 2025. porezni obveznik B preuzima vlasništvo nad dobrima te se smatra da je tada A obavio oslobođenu isporuku dobara unutar EU, a porezni obveznik oporezivo stjecanje dobara unutar EU u državi članici 2.
Porezni obveznik A će prijaviti isporuku unutar EU u PDV prijavi, kao i u Zbirnoj prijavi gdje će navesti poreznog obveznika B kao stjecatelja dobara i poreznu osnovicu za tu isporuku unutar EU. B će u PDV prijavi obračunati PDV koji mora platiti prilikom stjecanja unutar EU, a stečena dobra može dalje prodati C-u (poreznom obvezniku ili fizičkoj osobi) te je tada riječ o tzv. domaćoj (tuzemnoj) isporuci u državi članici 2.

Autorica: Ana Adorić, univ. spec. oec., dipl.oec.