Dohodak od imovine i imovinskih prava - dohodak od otuđenja nekretnina

Dohodak od otuđenja nekretnina svrstava se u dohodak od imovine i imovinskih prava, odnosno predstavlja oporezive primitke fizičkih osoba koji proizlaze iz imovine i imovinskih prava kojima raspolažu kao vlasnici, stoga porez na ovaj dohodak predstavlja, u teoriji, fundirani porez koji se ubire iz postojećeg trajnog izvora - imovine poreznog obveznika odnosno koji nastaje kao rezultat korištenja ili otuđenja imovine uz protučinidbu.

Zakonodavac tu vrstu dohotka koja izvire iz imovine i imovinskih prava poreznog obveznika svrstava u konačni dohodak zajedno s dohotkom od kapitala i drugim primicima koji se smatraju konačnim (drugi dohodak po osnovi povrata doprinosa, drugi dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena, drugi dohodak po osnovi privremenih odnosno povremenih sezonskih poslova u poljoprivredi).

Znajući da je dohodak od otuđenja nekretnina konačni dohodak odnosno da dohodak ostvaren iz ovog izvora imovine ne ulazi u godišnji obračun poreza na dohodak, to podrazumijeva da se pojedinačni primitak po toj osnovi oporezuje u trenutku njegove realizacije. Pritom porezni obveznik koji ostvaruje dohodak od otuđenja nekretnine ne može koristiti osobni odbitak niti podnijeti godišnju poreznu prijavu niti se za te dohotke može provesti poseban postupak utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak. Dakle, pri utvrđivanju dohotka od otuđenja nekretnina odnosno porezne osnovice na tu vrstu dohotka uzimaju se u obzir isključivo primici od otuđenja nekretnina i izdaci nastali u svezi s tim primicima kako je i propisano člankom 56. važećeg Zakona o porezu na dohodak.

Člankom 56. važećeg Zakona o porezu na dohodak definiran je dohodak od imovine i imovinskih prava kao razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

Dakle, oporeziv je dohodak koji fizička osoba kao obveznik poreza na dohodak ostvari u obliku primitaka od bilo koje vrste imovine i imovinskih prava, s tim da se, pri utvrđivanju porezne osnovice, u obzir uzimaju izdaci koji su nastali u svezi s ostvarivanjem tih primitaka.

Dohodak od otuđenja nekretnina, prema odredbama članka 58. st. 1. Zakona, uvršten je u dohodak od imovine i imovinskih prava, s tim da se otuđenjem smatra prodaja, zamjena i drugi prijenos. Dakle, zakonodavac nije taksativno nabrojio sve načine prijenosa vlasništva nekretnina koji bi se smatrali oporezivim otuđenjem, ali iz navedenih odredbi proizlazi da je riječ o otuđenju s protučinidbom odnosno naknadom. Moguće je ostvariti gubitak ukoliko su izdaci veći od primitaka

Člankom 58. st. 1. Zakona propisano je da dohodak od imovine po osnovi otuđenja nekretnine čini razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje i njezine nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, s tim da se troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci. Međutim, moguće je ostvariti i gubitak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, i to ako su primici manji od izdataka (troškova) s tim da se takvi gubici mogu odbiti samo od dohotka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava ostvarenog u toj kalendarskoj godini (nije moguć prijenos gubitka u sljedeća porezna razdoblja).

Valja također imati na umu da postoje i Zakonom propisani slučajevi neoporezivanja. Naime, prepoznate su određene životne situacije u kojima ne postoji namjera ostvarivanja dohotka i stjecanja primitaka, već do otuđenja dolazi iz drugih razloga pa ih se zato izuzima od oporezivanja. Također, Zakonom je načelno propisano oporezivanje dohotka od otuđenja više od tri istovrsne nekretnine (ili više od tri imovinska prava iste vrste) u razdoblju od pet godina od dana stjecanja nekretnine ili imovinskog prava, osim s određenim iznimkama koje je zakonodavac predvidio.

Intencija zakonodavca očitava se u odredbama Zakona, iz kojih proizlazi da se oporezuje dohodak ostvaren otuđenjem nekretnina koje je usmjereno na ostvarivanje primitaka odnosno na uvećanje ekonomske snage poreznih obveznika.

Do oporezivog pojedinačnog otuđenja nekretnine odnosno ostvarivanja oporezivih primitaka po osnovi dohotka od imovine dolazi kada je od nabave nekretnine pa do njezina otuđenja proteklo manje od dvije godine s tim da se danom nabave smatra nadnevak kupoprodajnog ugovora odnosno u slučaju izgrade u vlastitoj režiji dan kada je izgrađena nekretnina osposobljena za upotrebu kako to propisuje članak 68. st. 1. važećeg Pravilnika o porezu na dohodak.

Također, do oporezivih otuđenja nekretnine dolazi u slučaju kada je otuđeno više od tri nekretnine iste vrste u razdoblju od pet godina od dana njezina stjecanja, jer se to u duhu poreznih propisa izjednačuje s obavljanjem samostalne djelatnosti odnosno s obrtom izjednačenih djelatnosti.

Porez na dohodak od otuđenja nekretnina utvrđuje se na poreznu osnovicu po stopi 20 % bez priznavanja osobnog odbitka.

Dohodak od otuđenja pojedinačne nekretnine ne oporezuje se ako je ona služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji ili ako je ta nekretnina otuđena nakon dvije godine od dana nabave. Načelno se ne oporezuje ni dohodak od otuđenja nekretnina (bez obzira na to je li riječ o otuđenju pojedinačne nekretnine ili pak otuđenju više od tri istovrsne nekretnine u razdoblju od pet godina od dana stjecanja), ako je otuđenje izvršeno između bračnih drugova i srodnika u prvoj liniji i drugih članova uže obitelji te između razvedenih bračnih drugova pod uvjetom da je otuđenje u neposrednoj svezi s razvodom braka te nasljeđivanjem nekretnina i imovinskih prava.

Time je zapravo prepoznato i u Zakon inkorporirano oslobođenje od oporezivanja dohotka pri prijenosu vlasništva nekretnina vezano uz rješavanje imovinskopravnih odnosa unutar uže obitelji posebice onih vezanih uz nasljeđivanje (podjela imovine za života) te razvod braka. Međutim, i kod slučajeva gdje je nekretnina stečena darovanjem pa se nakon toga otuđuje, Zakonom je propisano da se otuđitelju (obdareniku) utvrđuje dohodak od imovine, ako je ista nekretnina stečena darovanjem i otuđena u roku od dvije godine, ali računajući od dana kada ju je darovatelj nabavio. Dakle, u tom se slučaju danom nabave nekretnine smatra dan nabave darovatelja, a nabavnu vrijednost čini tržišna vrijednost u trenutku nabave.

Neovisno o tome je li nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji i je li nekretnina otuđena nakon dvije godine od dana nabave, zakonodavac je propisao da se iznimno takav dohodak ostvaren otuđenjem nekretnina oporezuje ako je otuđeno više od tri istovrsne nekretnine u razdoblju od pet godina od dana stjecanja nekretnine, osim: - ako je riječ o otuđenju nekretnine koje je u neposrednoj vezi s razvodom braka te nasljeđivanjem nekretnina i imovinskih prava, - ako se nekretnine izvlašćuju na temelju posebnog zakona te, - ako se otuđuju zemljišta čija je pojedinačna površina do 250 m2, a ukupno do 1.000 m2.

Iz toga proizlazi da je zakonodavac prepoznao životne situacije kada se fizičke osobe bave preprodajom nekretnina radi ostvarivanja dohotka ili u vlastitoj režiji grade i prodaju nekretnine, radi čega je posebno propisano oporezivanje kod takvog otuđivanja nekretnina s obilježjima samostalne djelatnosti odnosno s obrtom izjednačenih djelatnosti.

U tom slučaju propisano je da dohodak čini razlika ukupnog iznosa primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnina koji se otuđuju u razdoblju od pet godina i njihove nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda te za troškove ulaganja za koje porezni obveznik posjeduje vjerodostojne isprave.

Člankom 58. st. 3. Zakona pobliže je definirano što se smatra pojedinačnom nekretninom, pa je tako propisano ako se otuđuje zgrada s više stanova ili poslovnih prostora ili građevinsko zemljište ili više zemljišnih čestica, jednom se nekretninom smatra svaki stan, poslovni prostor, gradilište ili zemljišna čestica, dok je člankom 68. st. 2. Pravilnika o porezu na dohodak propisano što se smatra istovrsnim nekretninama ovisno o njihovim obilježjima i namjenama, pa se tako istovrsnim nekretninama smatraju zemljišta: - poljoprivredna zemljišta; - građevinska zemljišta; - šumska zemljišta odnosno - druga zemljišta, dok se kod građevina istovrsnim nekretninama smatraju: - stambene zgrade (stan, kuća, apartman i sl.), - poslovne zgrade,  - druge zgrade,  - dijelovi zgrada (garaže ili spremišta i sl.).

Kada je riječ o otuđenju više od tri istovrsne nekretnine u razdoblju od pet godina od dana njihova stjecanja, zakonodavac je predvidio i situaciju koja se nerijetko događa u praksi da su nekretnine stečene darovanjem i otuđene u roku od pet godina računajući od dana kada ih je darovatelj nabavio. Riječ je najčešće o tzv. zajedničkom pothvatu povezanih fizičkih osoba ili ortaštvu u kojem je cilj ostvarivanja dohotka prodajom većeg broja nekretnina prethodno nabavljenih ili izgrađenih. U toj situaciji predviđeno je oporezivanje dohotka koji se pripisuje darovatelju odnosno darovatelju se utvrđuje dohodak od imovine (otuđenja nekretnina) sve na način propisanim člankom 58. Zakona. Pri tom valja imati na umu da se razdoblje od pet godina počinje računati od dana prodaje prve nekretnine, a porezna obveza nastaje otuđenjem četvrte istovrsne nekretnine. Dakle, bitno je utvrditi trenutak nabave i otuđenja svake nekretnine te utvrditi je li u nekom (bilo kojem) petogodišnjem razdoblju prodano više od tri istovrsne nekretnine.

Porez na dohodak od otuđenja tih nekretnina, sukladno propisima, razrezuje se na ukupno ostvareni dohodak (primitak) od otuđenja nekretnina iste vrste u tom razdoblju, a porezno rješenje kojim se utvrđuje porezna obveza donosi se nakon otuđenja četvrte nekretnine iste vrste. Za svako daljnje otuđenje nekretnine iste vrste ili imovinskog prava iste vrste u razdoblju od pet godina u kojem je već utvrđen dohodak od otuđenja nekretnina iste vrste ili imovinskih prava iste vrste, donosi se novo rješenje za tu nekretninu ili imovinsko pravo koje se otuđuje, a prije plaćeni porez na dohodak po osnovi otuđenja nekretnine iste vrste uračunava se u utvrđenu poreznu obvezu kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje istih transakcija (otuđenja nekretnina).

Oporezivanje dohotka od otuđenja nekretnina – oprečna tumačenja propisa u praksi

Primjetno je da se u praksi pojavljuju oprečna tumačenja propisa vezanih uz regulativu oporezivanja dohotka od imovine i imovinskih prava, posebice kod oporezivanja dohotka od otuđenja nekretnina stoga se u nastavku iznose stavovi o pravilnom tumačenju pojedinih zakonskih odredbi.

Neoporezivost dohotka od otuđenja nekretnine koja je služila za stanovanje

U praksi porezna tijela nerijetko različito i neujednačeno tumače odredbe članka 58. st. 2. Zakona kojima je propisano izuzeće od oporezivanja dohotka od otuđenja nekretnine ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji.

Primjerice u postupku utvrđivanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina (predmet Porezne uprave – Područnog ureda Zagreb, Ispostave Novi Zagreb iz 2022.; KLASA: UP/I-410-23/22-13/23) poreznom obvezniku je utvrđen porez na dohodak s osnove otuđenja nekretnine jer je ista prodana unutar roka od dvije godine od dana njezina stjecanja. Unatoč činjenici da je porezni obveznik porez otuđene nekretnine imao u vlasništvu i drugu nekretninu na adresi koje je imao prijavljeno prebivalište prema Zakonu o prebivalištu, u žalbenom je postupku istaknuto da je predmetna nekretnina (ona uslijed otuđenja koje se utvrđuje dohodak) služila za stanovanje poreznom obvezniku te su u svrhu dokazivanja o tome dostavljene pisane izjave svjedoka i dokazi o plaćenim režijskim troškovima. Uvažavajući ovu činjenicu prvostupanjsko je porezno tijelo u vlastitoj nadležnosti, sukladno članku 113. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, zamijenilo pobijano porezno rješenje od 1. ožujka 2022. novim, a kojim je obustavilo postupak utvrđivanja dohotka od imovine i imovinskih prava te obveze poreza i prireza na dohodak poreznom obvezniku.

U drugom sličnom predmetu Porezne uprave – Područnog ureda Zagreb, Ispostava Črnomerec iz 2022. (KLASA: UP/I-410-23/2022-13/16) poreznom je obvezniku utvrđen dohodak od imovine (od otuđenja nekretnine unutar roka od dvije godine od dana stjecanja sukladno članku 58. st. 1. Zakona o porezu na dohodak) odnosno poreznim rješenjem je utvrđena porezna obveza za plaćanje te unatoč činjenici da je u žalbenom postupku, između ostaloga, istaknuto da je nekretnina služila, u određenom razdoblju, za stanovanje poreznom obvezniku o čemu su dostavljeni dokazi u vidu pisanih izjava svjedoka, prvostupanjsko tijelo isto nije uvažilo već je žalbu dostavilo na odlučivanje nadležnom drugostupanjskom poreznom tijelu. Drugostupanjsko je tijelo žalbu uvažilo iz drugih razloga, ali je odbilo argumentaciju i dokaze vezane uz stanovanje u predmetnoj nekretnini odnosno činjenice iz kojih bi proizlazila neoporezivost dohotka od otuđenja nekretnine, kratko iznoseći svoje stajalište: U odnosu na žalbene navode da u konkretnom slučaju ne postoji zakonska osnova za oporezivanje jer je predmetna nekretnina žaliteljici u određenom razdoblju služila za stanovanje, ovo tijelo ističe kako korištenje nekretnine za stanovanje u određenom razdoblju ne predstavlja ekskulpacijski razlog iz članka 58. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak za utvrđivanje poreza na dohodak od otuđenja nekretnine, posebno u situaciji kada žaliteljica po vlastitim navodima ima drugu nekretninu za stanovanje koja predstavlja zajedničko vlasništvo s izvanbračnim partnerom, na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište neprekidno.

Iz navedenih primjera vidljiva je potpuno oprečna praksa u gotovo istovjetnim predmetima u kojima se utvrđuje dohodak od otuđenja nekretnine unutar roka od dvije godine od dana stjecanja. Tako jedno porezno tijelo priznaje zakonsko oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnine jer je dokazano stanovanje u njoj bez obzira na to što formalno nije bilo prijavljeno prebivalište na toj adresi i što porezni obveznik ima u vlasništvu i drugu nekretninu u kojoj ima prijavljeno prebivalište, dok u drugom predmetu porezna tijela ne priznaju pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina unatoč dokazima da je porezni obveznik koristio nekretninu za stanovanje prije otuđenja.

Dakle, uz gotovo istovjetno činjenično stanje, u dvije odvojene upravne stvari, dva porezna tijela (nižeg i višeg stupnja) donose različite odluke, pri čemu drugostupanjsko tijelo nije jasno navelo  argumente što smatra spornim za primjenu zakonskog oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak od imovine: - je li sporno suvlasništvo na drugoj nekretnini ili - što formalno nije bilo promijenjeno prebivalište kao dokaz o korištenju nekretnine za stanovanje.

Polazeći od toga da zakonodavac nije preciznije propisao uvjete za primjenu oslobođenja od plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnine u smislu članka 58. st. 2. Zakona, već je samo općenito normirano da se dohodak od otuđenja nekretnine ne oporezuje ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili uzdržavanim članovima njegove uže obitelji, postojanje (su)vlasništva na drugim nekretninama ne može biti zapreka za primjenu zakonskog oslobođenja jer taj uvjet nije propisan zakonom odnosno podzakonskim aktom. Sve dok zakonodavac ne intervenira u odredbe zakona i postavi to kao dodatan uvjet - da se oslobođenje od plaćanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnine može primijeniti samo ako porezni obveznik nema u (su)vlasništvu drugu nekretninu prikladnu za stanovanje, do tada nema zakonske osnove za ekstenzivno tumačenje odredbi članka 58. st. 2. Zakona, na način koji ide na štetu poreznih obveznika.

Dodatno valja napomenuti da se činjenica o korištenju nekretnine za stanovanje, sukladno članku 77. Općeg poreznog zakona, može dokazivati svim za to prikladnim sredstvima koje zakon predviđa (isprave, svjedoci i sl.).

Dvojbeno utvrđivanje nabavne vrijednosti nekretnine i izdataka kod utvrđivanja dohotka od otuđenja nekretnine

Druga dvojba vezana uz utvrđivanje dohotka od otuđenja nekretnina, koja se u praksi često pojavljuje glede tumačenja odredbi članka 58. st. 1. Zakona o porez na dohodak, jest upravo nabavna vrijednost nekretnine, a o čemu bitno ovisi visina dohotka koji je određen kao razlika između primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskog prava koje se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda (s tim da se troškovi otuđenja mogu odbiti kao izdaci).

Nije sporno da se pri utvrđivanju te vrste dohotka primici određuju prema tržišnoj vrijednosti nekretnine koja se otuđuje unutar roka od dvije godine od dana nabave, jer je glede utvrđivanja visine toga dohotka dodatno, člankom 60. st. 1. Zakona propisana mogućnost procjene dohotka od imovine ako pri utvrđivanju dohotka od imovine i imovinskih prava (iz čl. 56. Zakona) dohodak nije prijavljen ili nije prijavljen u tržišnom iznosu uključujući primitak od otuđenja nekretnina. U tom slučaju Porezna uprava dohodak utvrđuje prema tržišnim cijenama u mjestu u kojem se nekretnina nalazi ili imovinsko pravo daje na korištenje, odnosno imovinsko pravo otuđuje.

Međutim, sporno je da, u praksi, porezna tijela (kako prvostupanjska tako i drugostupanjsko) nabavnu vrijednost nekretnine koja je otuđena unutar roka od dvije godine od dana njezina stjecanja utvrđuju prema vrijednosti iz isprave o stjecanju - najčešće ugovora o kupoprodaji nekretnine.

S tim u vezi valja ukazati na relevantnu praksu Visokog upravnog suda i Upravnog suda u Zagrebu koji u svojim odlukama zauzimaju stav da se kod utvrđivanja nabavne vrijednosti također uzima tržišna vrijednost nekretnine.

Naime, u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-9716/2011-4 ¹ od 9. listopada 2014., na posredan je način zauzeto stajalište da se pri utvrđivanju ove vrste dohotka nabavna vrijednost utvrđuje prema tržišnoj vrijednosti, a ne ugovorenoj cijeni prilikom kupoprodaje nekretnine (navedenoj u ispravi o stjecanju vlasništva nekretnine). U navedenom predmetu tužiteljica je, između ostalog, istakla da smatra da kriteriji procjene tržišne vrijednosti nekretnine, kako kod stjecanja, tako i kod prodaje moraju biti identični.

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi naglašava da nije bilo jasno kako je u roku manjem od dvije godine vrijednost nekretnine mogla porasti više nego trostruko, radi čega je ocijenjeno da činjenično stanje nije dovoljno utvrđeno.

Dakle, ukoliko porezno tijelo kod utvrđivanja dohotka od otuđenja nekretnine kao nabavnu vrijednost uzme ugovorenu cijenu, a prodajna cijena jest njezina tržišna vrijednost tada evidentno dolazi do utvrđenja izuzetno visokog oporezivog dohotka poreznog obveznika što nije realno stanje stvari. Naime, osim u izuzetnim tržišnim prilikama nemoguće je na istoj nekretnini ostvariti toliku zaradu u tako kratkom vremenskom razdoblju, stoga je bitno činjenice utvrđivati objektivno te nabavnu i prodajnu vrijednost iste nekretnine utvrđivati primjenom iste metode (bilo prema ugovorenoj vrijednosti, bilo procjenom tržišne vrijednosti).

Slijedom navedenog, s obzirom da je zakonodavac propisao da se pri utvrđivanju dohotka od otuđenja nekretnine prodajna vrijednost utvrđuje u visini tržišne vrijednosti (procjenom, ako je ugovorena cijena niža) onda je, radi zakonitog utvrđenja porezne osnovice, jedino moguće nabavnu vrijednost također  utvrđivati procjenom tržišne vrijednosti, a ne u visini ugovorene cijene, premda to zakonodavac nije eksplicitno propisao Zakonom. Ovo za porezno tijelo ne iziskuje dodani angažman službenih osoba niti financijskih sredstava s obzirom da se pri svakom prometu nekretnina radi oporezivanja porezom na promet nekretnina utvrđuje tržišna vrijednost nekretnine i porezno tijelo raspolaže tim podacima.

Problem u praksi jest i dokazivanje troškova ulaganja u nekretninu koje se poreznom obvezniku, sukladno zakonu, trebaju priznati kao izdaci pri utvrđivanju dohotka.

Iako je zakonodavac propisao da se troškovi ulaganja priznaju temeljem vjerodostojnih isprava, a OPZ ih u kontekstu knjigovodstvenih isprava definira kao one koje potpuno i istinito odražavaju nastali poslovni događaj, iz čega bi proizlazilo da je riječ o računima, otpremnicama, ugovorima o izvođenju radova s troškovnicima i slično. U praksi se često događa da porezni obveznik ne posjeduje ove isprave te stoga u svrhu dokazivanja pribavi elaborat o procjeni ulaganja u nekretninu izrađen po ovlaštenom sudskom vještaku, a koji troškove utvrđuje prema svojim stručnim znanjima.

Unatoč tome što je činjenice u poreznom postupku moguće dokazivati vještačenjem, porezna tijela takav dokaz u vidu procjembenog elaborata ne prihvaćaju kao dokaz o troškovima ulaganja u nekretninu odnosno ne uzimaju u obzir procijenjene izdatke po sudskom vještaku, iako je vještačenje (nalaz i mišljenje vještaka) zakonom predviđeno dokazno sredstvo koje bi trebalo biti imati dokaznu snagu u poreznom postupku.

S tim u vezi valja ukazati na recentnu presudu Upravnog suda u Zagrebu, posl. br. 32 UsI-3660/2022-4 od 22. svibnja 2023., u kojoj se zauzima stav da se radi o relevantnom dokazu što proizlazi iz sljedećeg obrazloženja presude: „Uz navedeno, sud utvrđuje da je tužitelj i dostavljenim dokazom (Procjembenim elaboratom tržišne vrijednosti nekretnine izrađene od društva Vještak d.o.o. od 24.2.2020.) doveo u sumnju pravilnost utvrđenja porezne osnovice.“

Autor: 

Marjan Filković, dipl. iur. – ovlašteni porezni savjetnik