Dojma smo da ova zakonska mogućnost Financijske agencije da ukoliko se za to ispune zakonom propisane pretpostavke uništi osnovu za plaćanje vjerovnika nije dovoljno prepoznata u javnosti.

Vjerujemo da su se svi poduzetnici kroz svoje poslovanje susretali i još se susreću s potrebom naplate svoga potraživanja. Kada su u posjedu osnove za plaćanje vjerovnici naplatu svoje tražbine najčešće traže od Financijske agencije, što je često i najbrži put naplate tražbine. Međutim i kod pokušaja naplate podnošenjem osnove za plaćanje kod Financijske agencije vjerovnici moraju biti svjesnih mogućih posljedica u smislu da protekom određenih rokova Financijska agencija ima zakonsku mogućnost uništiti osnovu za plaćanje.   

Prije svega treba navesti što se smatra osnovom za plaćanje. Isto je uređeno člankom 3. stavkom 1. točkom 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj  68/18, 02/20, 46/20, 47/20 dalje u tekst ZPONS), tako se osnovom za plaćanje smatraju ovršna odluka domaćeg suda ili upravnog tijela koja ima potvrdu ovršnosti, ovršna nagodba sklopljena pred domaćim sudom ili upravnim tijelom, ovršna nagodba postignuta u postupku mirnog rješenja spora na temelju članka 186.a Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.), zadužnica, bjanko-zadužnica, nalog za plaćanje Hrvatske radiotelevizije s potvrdom o ovršnosti, europski ovršni naslov i europski platni nalog, a koji glase na ispunjenje određene novčane tražbine, obračun poslodavca o neisplati dospjelog iznosa plaće, naknade plaće ili otpremnine, rješenje o ovrsi, rješenje o osiguranju, nalog Ministarstva financija za naplatu po aktiviranom državnom jamstvu, nalog za pljenidbu u postupku prisilnog izvršenja pravomoćno izrečene novčane kazne u kaznenom i prekršajnom postupku i svaka druga odluka nadležnog tijela kojom se u cijelosti ili djelomice prihvaća prijedlog za provedbu ovrhe.

Naime,  ZPONS-om (Narodne novine broj  68/18, 02/20, 46/20, 47/20) je data mogućnost Financijskoj agenciji (dalje u tekstu: Agencija) da uništi osnovu za plaćanje pod određenim propisanim pretpostavkama. Ovu mogućnost Agencija ima još od 2018. godine kada je zakonodavac donio Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/2018) koji je stupio na snagu 04. kolovoza 2018. godine.   

Člankom 21. stavkom 1. ZPONS - a propisano je da je Agencija dužna čuvati osnovu za plaćanje tri godine od dana kada je tražbina za koju je zatražena ovrha na temelju osnove za plaćanje naplaćena u cijelosti, odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje.

Prema članku 21. stavku 2. ZPONS - a ovrhovoditelj ili ovršenik može kada je na to ovlašten zatražiti vraćanje osnove za plaćanje.   

U stavku 3. članka 21. ZPONS-a propisano je da ako ovrhovoditelj ili ovršenik ne zatraži vraćanje osnove za plaćanje da je Agencija može uništiti.

Ova mogućnost uništenja osnove za plaćanje od strane Agencije dodatno je i detaljnije uređena Pravilnikom o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 71/2018, dalje Pravilnik).

U članku 11. stavku 1. Pravilnika propisano je da kada protekne rok čuvanja osnove za plaćanje propisan odredbom članka 21. stavka 1. Zakona, Agencija će uništiti osnove za plaćanje za koje ovrhovoditelj ili ovršenik kada je na to ovlašten nije zatražio vraćanje osnove za plaćanje.

Stavak 2. članka 11. Pravilnika propisuje određene iznimke od toga pravila, pa propisuje da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, Agencija neće uništiti osnovu za plaćanje:

– temeljem koje su zaplijenjena sredstva

– koja glasi na teret više ovršenika dok god nisu za sve ovršenike iz osnove za plaćanje nastupili uvjeti za uništenje

– koja je predmet postupka pred nadležnim sudom ili drugim tijelom, ako Agencija o tome ima saznanja

– u svim drugim slučajevima kada je daljnje čuvanje osnove za plaćanje potrebno radi zaštite interesa stranaka ili drugih opravdanih i na zakonu zasnovanih interesa.

Međutim, dok se ovaj tekst pisao donesen je Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 46/2022) koji u članku 6. mijenja dosadašnji članak 11. stavak 1. na način da se riječ »će« zamjenjuje riječju: »može«, tako da izmijenjeni članak 11. stavak 1. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima sada glasi: »Kada protekne rok čuvanja osnove za plaćanje propisan odredbom članka 21. stavka 1. Zakona, Agencija može uništiti osnove za plaćanje za koje ovrhovoditelj ili ovršenik kada je na to ovlašten nije zatražio vraćanje osnove za plaćanje. «

Ovom izmjenom i dopunom Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima u članku 11.  dodan je novi stavak 2. koji glasi: »(2) Agencija će uništiti one osnove za plaćanje za koje, s obzirom na tehničke mogućnosti, može nedvojbeno utvrditi da su zadovoljeni zakonom propisani uvjeti za uništenje.«  Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3. dok se podstavci 3. i 4. brišu tako da sada članak 11. stavak 3. Pravilnika glasi:  » Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, Agencija neće uništiti osnovu za plaćanje:

   –  temeljem koje su zaplijenjena sredstva

   –  koja glasi na teret više ovršenika dok god nisu za sve ovršenike iz osnove za plaćanje nastupili uvjeti za uništenje. «

Mogli bismo ovo novo uređenje iz Pravilnika nazvati još strožim i otegotnijim za vjerovnika. Opisanim izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima primjećuje se da  je olakšan dosadašnji stavak 1. na način da je riječ će mijenjana u riječ može, ali je zatododan stavak 2. koji kaže da će Agencija uništiti osnove za plaćanje za koje se može nedvojbeno utvrditi da su zadovoljeni zakonom propisani uvjeti za uništenje. Dodatno, brisani su prijašnji podstavci 3. i 4. Pravilnika od kojih je posebno značajan bio podstavak 4. odnosno da Agencija neće uništiti osnovu za plaćanje u svim drugim slučajevima kada je daljnje čuvanje osnove za plaćanje potrebno radi zaštite interesa stranaka ili drugih opravdanih i na zakonu zasnovanih interesa. Tim podstavkom bila je ostavljena mogućnost Agenciji da ne uništava osnove za plaćanje i da ih dalje čuva u svim onim situacijama kada je to potrebno da se zaštite interesi stranaka ili drugi opravdani i na zakonu zasnovani interesi.

Ovakvim regulatornim uređenjem dana je mogućnost Agenciji da uništi osnovu za plaćanje kada protekne rok od tri godine koji je rok određen člankom 21. ZPONS-a. Ovaj rok se računa od naplate tražbine u cijelosti za koju je zatražena ovrha odnosno od dana kada je Agencija prestala provoditi ovrhu radi obustave, na zahtjev ovrhovoditelja ili na temelju posebnog propisa kojim se uređuje prestanak provedbe ovrhe u odnosu na pojedinu osnovu za plaćanje.

Ovdje je bitno spomenuti i rješenje iz članka 12. stavka 1. ZPONS-a koje glasi da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.  Ovu zakonsku odredbu treba povezati s člankom 10. Pravilnika koji propisuje da kada Agencija utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje za ovršenika fizičku osobu sukladno odredbi članka 12. stavka 1. Zakona, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje i pohranjuje je do ispunjenja uvjeta za njeno uništenje sukladno odredbi članka 21. Zakona.

Svakako vjerovnici moraju pratiti opisane situacije kako bi se osnove za plaćanje za koje je nastupila nemogućnost izvršenja ponovno dostavile u redoslijed naplate kod Financijske agencije na način da podnesu novi zahtjev i za to plate novi predujam za provedbu osnove. 

Da li je navedeno uređenje strogo prema vjerovnicima koji traže naplatu svojih tražbina utvrđenih u osnovama za plaćanje? Smatramo da je zakonodavac ovakvim rješenjem ipak bio prestrog prema vjerovnicima koji traže naplatu svojih učestalo nespornih tražbina prema dužnicima. Ovakvim rješenjem zakonodavac je postavio prilično značajne obveze prema vjerovnicima. Ovakve odredbe zahtijevaju od vjerovnika koji traže naplatu temeljem osnove za plaćanje putem Agencije budnost i pomno i redovno praćenje rokova kako ne bi pretrpjeli štetne posljedice, a posebno u vidu gubitka osnove za plaćanje. U konačnici ove posljedice mogu otežati naplatu tražbina vjerovnika.  

Mogli bismo slobodno reći da je ovakvo rješenje zakonodavca otežalo i oslabilo poziciju vjerovnika, a na određeni način osnažilo poziciju dužnika u tom odnosu. Vjerovnik je taj koji može biti kažnjen za propuštanje određenih propisanih rokova. Od vjerovnika se traži praćenje rokova i da od Agencije zatraže povrat osnove za plaćanje unutar propisanog roka jer u protivnom mogu trpjeti posljedice u vidu uništenja osnove za plaćanje. Općenito, ako gledamo smjer u kojem idu zakonska rješenja koja se tiču naplate tražbina vjerovnika možemo reći da su ista otegotnija za vjerovnike. U prilog ovoj tvrdnji navodimo i rješenje iz članka 72. stavka 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje u tekstu OZ) koje propisuje da će se ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku. 

Ovakva rješenja zakonodavca možemo tumačiti kao pretjerano rigorozna prema vjerovnicima posebno ako uzmemo u obzir da se pojedine osnove za plaćanje izdaju u samo jednom primjerku. Primjerice, člankom 214. stavkom 1. OZ-a  propisano je za zadužnicu da se izdaje u jednom primjerku i ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja.  Svakako bi uništenjem jedinog primjerka osnove za plaćanje određenim vjerovnicima mogla biti otežana daljnja naplata potraživanja.  Treba uzeti u obzir i da je zadužnica isprava koja ima svojstvo ovršnih isprava i temeljem koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca i na drugim predmetima ovrhe kako je i propisano člankom 214. stavkom 7. OZ-a. Gotovo isto je propisano i za bjanko zadužnicu u članku 215. stavku 1. OZ-a gdje je navedeno da se ista izdaje u jednom primjerku i da nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i vjerovnika i podaci o vjerovniku, ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Također, prema članku 215. stavku 3. OZ-a proizlazi da i bjanko zadužnica ima svojstvo ovršne isprave temeljem koje se može tražiti ovrha i na drugom predmetu ovrhe. Obzirom da zadužnica, bjanko zadužnica vjerovnicima mogu poslužiti i kao osnova za ovrhu na drugim predmetima ovrhe recimo na nekretninama, pokretninama dužnika, jasno je da vjerovnici gubitkom istih osnova mogu pretrpjeti posljedice i da naplata njihovoga potraživanja može biti otežana.  

Također, treba postaviti i pitanje da li ovakvim zakonskim rješenjem postoji mogućnost da će pojedine osnove za plaćanje biti uništene i prije nego što je nastupio zastarni rok za tražbine koje su njima utvrđene i za koje je naloženo plaćanje dužnicima. Ovo pitanje posebno ako se uzme u obzir da tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon predviđa kraći rok zastare što je i propisano člankom 233. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).       

Zakon o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 91/10)  imao je odredbu u članku 20. stavku 1. koja je glasila da je agencija dužna osnovu za plaćanje čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje izvršena, u izvornom obliku ili na drugom prikladnom mediju kao i članka 20. stavak 2. koji je glasio da je Agencija dužna osnovu za plaćanje koju je pohranila prema članku 17. i 18. ovoga Zakona čuvati jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je osnova za plaćanje pohranjena, u izvornom obliku ili na drugom prikladnom mediju.  

Obzirom na sve gore navedeno mišljenja smo da je zakonodavac mogao zadržati staro rješenje i/ili neko tome slično odgovarajuće rješenje.

Ivan Jakić, dipl. iur.