Broj klase: 410-24/26-01/1
Urudžbeni broj: 513-07-21-01-26-02
Zagreb, 24.02.2026.

Radi postupanja u skladu s ciljem i svrhom Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“, br. 115/16., 101/17., 114/22., 114/23. i 152/24.; u daljnjem tekstu: ZLP) zatražili ste tumačenje odredbe članka 27. stavka 1. točke 1. ZLP-a kojom je propisano da se porez na nekretnine ne plaća na nekretnine koje služe za stalno stanovanje. Konkretno, zanima vas kako postupiti u slučaju kada porezni obveznik stambenu nekretninu koristi za stanovanje sedam mjeseci u godini, a preostalih pet mjeseci se iseljava iz te nekretnine da bi je iznajmljivao turistima te boravi kod članova obitelji.

U nastavku dajemo odgovor.

Prema odredbi članka 25. stavka 4. ZLP-a obveza plaćanja poreza na dohodak od iznajmljivanja kuća, stanova, soba i postelja te objekata za robinzonski smještaj putnicima i turistima i organiziranja kampova prema odredbama propisa o porezu na dohodak, obveza plaćanja drugih poreza s osnove obavljanja djelatnosti te prijava prostora kao nekomercijalnog smještaja nema utjecaja na utvrđivanje statusa nekretnine za potrebe utvrđivanja poreza na nekretnine.

Oslobođenja od plaćanja poreza na nekretnine propisana su odredbama članka 27. ZLP-a. Odredbom stavka 1. točke 1. navedenog članka ZLP-a propisano je da se porez na nekretnine ne plaća na nekretnine koje služe stalnom stanovanju. ZLP pritom ne propisuje vremensko razdoblje u kojem se nekretnina treba koristiti da bi se smatralo da služi za stalno stanovanje, već se, prilikom dokazivanja da se određena nekretnina koristi za stalno stanovanje, promatra cjelokupan dokazni materijal koji upućuje na središte životnih interesa poreznog obveznika. U tom smislu, smatra se da je središte životnih interesa poreznog obveznika koji ima užu obitelj (supružnika i/ili djecu), tamo gdje mu se nalazi obitelj i gdje ta obitelj koristi sve potrebito za svakodnevni život (mjesto odlaska na posao, doktor, škola, vrtić i sl.), dok se obvezniku koji je samac, središte životnih interesa određuje prema mjestu gdje boravi u pravilu u vremenskom razdoblju duljem od 183 dana.

Prema odredbama članka 6. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20., 114/22., 152/24. i 151/25.) porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa, kao i utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke. Pritom je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika, a koje će radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu, određuje za svaki pojedini postupak.

Podsjećamo, pravne norme potrebno je tumačiti polazeći od cilja i svrhe koju je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem. U slučaju odredbe članka 27. stavka 1. točke 1. ZLP-a kojom je propisano izuzeće od plaćanja poreza na nekretnine koje služe za stalno stanovanje, cilj je od oporezivanja osloboditi osobe koje stambene nekretnine trajno koriste u skladu sa njihovom svrhom, odnosno za stanovanje.

Normativni sadržaj te odredbe ZLP-a potrebno je povezati i s mjerodavnim odredbama Zakona o prebivalištu („Narodne novine“, br. 144/12., 158/13. i 114/22.). Naime, prema odredbi članka 2. Zakona o prebivalištu boravište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj gdje osoba privremeno boravi te se ono prijavljuje ako traje dulje od tri mjeseca ili je uvjetovano ostvarivanjem samo pojedinih prava i obveza vezanih za životne interese. Nadalje, odredbom članka 10. stavka 4. Zakona o prebivalištu propisano je da je osoba koja daje stan na korištenje drugoj osobi na razdoblje duže od tri mjeseca dužna nadležnom tijelu u roku od petnaest dana od dana kada je dala stan na korištenje dostaviti podatke o osobi kojoj je dala stan na korištenje te mjestu i adresi na kojoj se stan nalazi, a nadležno tijelo će te podatke evidentirati u zbirci podataka o prebivalištu i boravištu.

Imajući u vidu citirane odredbe ZLP-a i Zakona o prebivalištu, načelno smatramo da je vlasnik nekretnine koji, u godini za koju se utvrđuje porez na nekretnine, nekretninu sedam mjeseci koristi za vlastito stanovanje, a preostalih pet mjeseci za iznajmljivanje turistima, obveznik plaćanja poreza na nekretnine te da, s obzirom na to da se nekretnina ne koristi trajno u skladu sa njenom svrhom tj. za stanovanje, nema osnove za oslobođenje od plaćanja poreza na temelju činjenice stalnog stanovanja.

U prilog navedenome govori i činjenica da je porezni obveznik u opisanom slučaju dužan u godini za koju se utvrđuje porez na nekretnine prijaviti boravište na adresi neke druge nekretnine (u koju se preselio radi iznajmljivanja vlastite stambene nekretnine).

Ipak, naglašavamo da je odredbu članka 27. stavka 1. točke 1. ZLP-a, kao i svaku drugu zakonsku odredbu, potrebno primjenjivati u skladu sa specifičnim okolnostima svakog slučaja.