1) Utjecaj Pakta o stabilnosti i rastu na javne financije

Pakt o stabilnosti i rastu iz 1997. godine predstavlja pravne okvire koordinacije i nadzora nacionalnih fiskalnih politika unutar Europske unije (EU). Izvorno se sastojao od uredaba Vijeća (EZ) br. 1466/97 i br. 1467/97, kao i Rezolucije Europskog Vijeća od 17. lipnja 1997. Za cilj je imao stvaranje dobrih i održivih javnih financija koje se smatraju nužnim za nesmetano funkcioniranje ekonomske i monetarne unije (EMU). Obvezujuća fiskalna pravila u Europi kamen su temeljac za osiguranje ekonomske osnove funkcioniranja monetarne unije. Primjena Paktu o stabilnosti u stvarnosti države članice usmjerava prema stabilnoj fiskalnoj politici koja će – zajedno s monetarnom politikom Europske središnje banke koja za cilj ima stabilnost cijena – stvoriti pretpostavke za snažniji i održivi gospodarski rast koji će omogućiti nova radna mjesta.

Prethodnica je bio Ugovor iz Maastrichta (Ugovor o Europskoj uniji) iz 1992. godine kojim su udareni temelji za stvaranje Ekonomske i monetarne unije, kao i Europske središnje banke. Ugovorom iz Maastrichta utvrđeni su kriteriji koje države članice moraju ispuniti za pristup monetarnoj uniji: a) stabilna razina cijena→zahtjev da prosječna stopa inflacije države tijekom promatrane godine ne smije za više od 1,5 postotnih bodova prijeći stopu inflacije u trima državama članicama s najstabilnijim cijenama; b) dugoročno stabilne kamatne stope →kamatna stopa države tijekom promatrane godine ne smije za više od 2 postotna boda prijeći stopu u trima državama članicama s najstabilnijim cijenama; c) tečajni omjer →država je trebala osigurati stabilnost tečaja (u rasponu fluktuacija predviđenih europskim tečajnim mehanizom, ERMII); d) gornja granica za ukupni javni dug države članice EU → u visini od 60 % bruto domaćeg proizvoda (BDP-a); e) gornja granica proračunskog manjka države članice EU → u visini od 3 % BDP-a. Navedene referentne vrijednosti ostale su nepromijenjene nakon ove najnovije reforme fiskalnih pravila.

2) Reforma Pakta o stabilnosti i rastu 2011. godine

Nakon višegodišnjeg proučavanja praktične provedbe Pakta i uočavanja njegove slabe provedivosti (npr. nedovoljnih sankcija), godine 2005. započelo se s reformom tada postojećih pravila. Prevladao je stav o strukturno uravnoteženim proračunima (dozvoljena su odstupanja u „dobrim vremenima“, koja trebaju biti poravnata u „lošim vremenima“). Budući danije bilo učinkovitih sankcija za slučaj kršenja utvrđenih pravila, tijekom vremena došlo je do porasta javnog (državnog) duga u nekim zemljama eurozone te su do izražaja sve više dolazile slabe točke ekonomske i monetarne unije.

Radi otklanjanja uočenih slabosti, države članice godine 2011. prihvatile sureformirani Pakt o stabilnosti i rastu. Novi propisi su za cilj imali veću proračunsku disciplinu i nadzor njezine provedbe. Posljedice temeljite reforme Pakta znatno su strože odredbe i potreba nadzora pridržavanja istih:

a) Od država članica – radi izbjegavanja previsoke stope zaduženosti – očekivalo se značajno smanjenje svojeg novog duga. Dok je prethodno naglasak bio na maksimalnom proračunskom manjku u visini od 3 % BDP-a, provedenom reformom naglašeno je srednjoročno promatranje načelno strukturno uravnoteženog proračuna.
b) Po prvi put propisan je način smanjenja javnog duga na 60 % BDP-a. Od država članica koje su imale veći omjer zaduženosti očekivalo se da svake godine za dvadesetinu smanje svoj omjer duga sve dok ne dosegnu granice od 60 % BDP-a.
c) Uvedene su automatizirane sankcije za države eurozone u slučaju prekomjernog proračunskog manjka i omjera javnog duga. Donošenje odluke o sankcijama stavljeno je u nadležnost Komisije (uz mogućnost opoziva kvalificiranom većinom u Vijeću).
d) Pred nacionalne proračunske propise stavljeni su određeni (minimalni) standardi radi osiguranja transparentnosti i usporedivosti. Pružanje netočnih informacija o proračunskim manjkovima i stanju javnog duga bivalo je sankcionirano. Utvrđeni su snažniji okviri neovisnosti i standardizacije prikupljanja podataka, kao i nadzor istih od strane Europskog statističkog tijela. Svakih pet godina predviđen je postupak revidiranja i nadzora proračunskih politika.

3) Nova Uredba 2024/1263 od 29. travnja 2024. godine

Dana 30. travnja 2024. na snagu je stupila nova Uredba (EU) 2024/1263 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2024. o djelotvornoj koordinaciji ekonomskih politika i multilateralnom proračunskom nadzoru. Nastavak je intenzivnih rasprava koje su se prošlih godina na razini EU vodile o reformi fiskalnih pravila. Na sadržaj tih rasprava utjecala je kako COVID-pandemija, tako i rat u Ukrajini i s time povezane gospodarske posljedice. Misao vodilja bilo je osiguranje uvjeta za održive javne financije radi nesmetanog vođenja stabilne fiskalne politike koja u gospodarskim povoljnim razdobljima može stvoriti manevarski prostora za stabilizaciju javnih financija u kriznim razdobljima. Na taj način moguće je stvoriti poticaje ciljanim ulaganjima i reformskim projektima za postizanje gospodarskog rasta.

Stupanjem na snagu nove uredbe, zapravo, obznanjena su nova reformirana pravila europskog Pakta o stabilnosti i rastu (koji inicijalno datira iz 1997. godine). Time je uspješno okončan postupak reformi europskih fiskalnih pravila koji je započet još početkom 2020. godine, izbijanjem COVID-pandemije znatno usporen, da bi potom 2022. godine ponovno dobio na dinamici. Financijski odgovor EU na COVID-pandemiju doveo je do znatnog povećanja udjela javnog (i privatnog) duga, te potrebe smanjenja tog udjela i proračunskog manjka na prihvatljivije razine.

Za trajanja reformskih rasprava aktualiziralo se pitanje donošenja okvira za postizanje stabilnih državnih financija i mjera rasta. Takvi okviri podrazumijevaju pravno uređivanjekvantitativnih minimalnih zahtjeva za povrat duga odnosno ograničavanje proračunskog manjka i udjela javnog duga.Reformirani propisi trebali bi osigurati preduvjete nužne za osiguranje proračunske discipline, time ujedno stabilne i održive javnih financija. Na taj načinotvorio bi se prostor i mogućnosti ulaganja radi postizanja većeg gospodarskog rasta.Vjeruje se da će se time stvoriti pretpostavke za brže provođenje reformi i jačanje investicija.

Uredba je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama. Njome se utvrđuju detaljna pravila kojima se osigurava djelotvorna koordinacija dobrih ekonomskih politika država članica, te se podupire ostvarivanje ciljeva održivog i uključivog rasta i zapošljavanja na razini Unije. Pravila uredbe tiču se sadržaja, dostavljanja, ocjenjivanja i praćenja nacionalnih srednjoročnih fiskalno-strukturnih planova u sklopu multilateralnog proračunskog nadzora koji provode Vijeće i Komisija radi promicanja dobrih i održivih javnih financija, održivog i uključivog rasta i otpornosti putem reformi i ulaganja te sprječavanja prekomjernih državnih proračunskih manjkova. Donesena reformirana pravila potrebno je implementirati u nacionalne propise kako bi se osigurale stabilne i održive javne financije u državama članicama EU. Novi propisi sadrže minimalne zahtjeve u pogledu smanjenja omjera proračunskog manjka i stanja javnog duga. Pružaju čvrsta fiskalna uporišta i omogućavaju jednaki tretman država članica. Nakon njihova donošenja, predstoji dosljedna provedba i nadzor provedbe.

Od država članica očekuje se da do jeseni 2024. godine obznane svoje nacionalne srednjoročne financijsko-političke strukturne planoveodnosno „dokument koji sadržava fiskalne i investicijske obveze te obveze pojedine države u pogledu reformi i obuhvaća četverogodišnje ili petogodišnje razdoblje, ovisno o redovnom trajanju zakonodavnog razdoblja te države članice“ (čl. 2. Uredbe).

3.1. Ključni elementi Pakta o stabilnosti i rastu – preventivna i korektivna komponenta

(Reformirani) Pakt o stabilnosti i rastu sadrži dvije komponente: preventivnukomponentu (→ konkretizirana je novodonesenom Uredbom (EU) br. 2024/1263) i korektivnu komponentu (→ konkretizirana je Uredbom (EZ) br. 1497/97).

3.1.1. Preventivna komponenta

Preventivnakomponenta sadrži obvezu država članica na podnošenje godišnjih programa stabilnosti (konvergencije). U tim programima moraju navesti na koji način namjeravaju postići ili održati srednjoročno strukturno uravnotežen proračun. Zatim Komisija i Vijeće provjeravaju provođenje nacionalnih programa i postizanje srednjoročno zacrtanih ciljeva. Ako se utvrdi odstupanje od zdrave fiskalne politike, Vijeće može preporučiti korektivne mjere. Ako država propusti poduzeti preporučene joj korektivne mjere, slijedi joj izricanje sankcija.U okviru najnovijih reformskih mjera preventivna komponenta doživjela je temeljito preoblikovanje. Pritom su polazna točka bili zakonodavni prijedlozi Europske komisije od 26. travnja 2023. koji su kasnije tijekom pregovora razvijani pri europskim središnjim tijelima.

Nacionalni srednjoročni fiskalno-strukturni plan

U središtu preventivnih aktivnosti stoje budući srednjoročni financijsko-politički strukturni planovi pojedinih država članica od kojih se očekuje da sadrže i ujedine proračunske odnosno reformske i investicijske ciljeve. Planovi se donose za redovno zakonodavno (legislativno) razdoblje dotične države članice → razdoblje za koje je izabran sastav predstavničkog tijela.Prema članku 11. uredbe, svaka država članica do 30. travnja posljednje godine u kojoj je plan na snazi Vijeću i Komisiji dostavljaju nacionalni srednjoročni fiskalni-strukturni plan. Prema članku 13. uredbe, nacionalni srednjoročni fiskalno-strukturni plan uključuje, primjerice: a) kretanje neto rashoda, kao i temeljne makroekonomske pretpostavke i planirane fiskalno-strukturne mjere; b) referentni smjer kretanja ili tehničke informacije koje je iznijela Komisija; c) objašnjenje na koji će način dotična država članica osigurati provedbu reformi i ulaganja kojima se odgovara na glavne izazove utvrđene u kontekstu europskog semestra (npr. zelena i digitalna tranzicija, energetska sigurnost); d) opis mjere dotične države članice kojom se odgovara na njoj upućene preporuke za pojedinu zemlju koje su relevantne u slučaju postupka zbog makroekonomskih neravnoteža na temelju Uredbe (EU) br. 1176/2011; e) informacije o glavnim makroekonomskim i proračunskim pretpostavkama. Smatra se da jetakvim srednjoročnim osmišljavanjem moguće bolje u obzir uzeti rizike održivosti javnih financija, npr. troškove koji nastaju zbog demografskih kretanja koji imaju dugoročne vremenske učinke. Proračunski ciljevi donose se uzimanjem u obzir višegodišnjih obvezujućih gornjih granica.

Želi li se zdravim javnim financijama omogućiti održivost javnog duga, potrebno je zadovoljiti ambiciozne fiskalne zahtjeve. Kao glavni pravac europskog proračunskog nadzora ubuduće se služiti praćenje putanje rashoda na osnovi neto primarne potrošnje država članica. Radi procjene treba li na kraju redovitog razdoblja provedbe nacionalnog srednjoročnog fiskalno-strukturnog plana provoditi dodatne prilagodbe, Komisija bi trebala ponovno procijeniti situaciju i izdati novi referentni smjer kretanja ako je javni dug države članice i dalje veći od 60 % BDP-a ili ako je njezin proračunski manjak veći od 3 % BDP-a.

Referentni smjer kretanja

Prema članku 5. i dalje uredbe, ako dug opće države premašuje 60 % BDP-a ili proračunski manjak opće države premašuje 3 % BDP-a, Komisija dotičnoj državi članici (kao i Gospodarskom i financijskom odboru) dostavlja referentni smjer kretanja za neto rashode koji za cilj ima uspostavu dijaloških okvira s takvim državama prije nego li one izrade svoje nacionalne srednjoročne fiskalno-strukturne planove. Provedba referentnog smjera kretanja temelji se na rizicima i razlikuje se za svaku državu članicu. Time se osigurava da se do kraja razdoblja prilagodbe – pod pretpostavkom da nema daljih proračunskih mjera – predvidivi udio duga opće države primjetno smanji ili se nastavlja primjetno smanjivati odnosno zadržavati na razboritim razinama (čak i u nepovoljnim gospodarskim kretanjima) ispod 60 % BDP-a u srednjoročnom razdoblju. Također, njime bi se trebalo osigurati da se proračunski manjak države tijekom razdoblja prilagodbe smanji na razinu ispod 3 % BDP-a i da se – pod pretpostavkom da nema daljih proračunskih mjera –zadržava ispod te referentne vrijednosti u srednjoročnom razdoblju. Pritom treba voditi računa o tome da će se države članice nakon završetka razdoblja prilagodbe možda susresti s dodatnim troškovima (npr. troškovima povezanim sa demografskim starenjem).

Predloženi referentni smjer kretanja pokriva razdoblje prilagodbe od četiri godine koje se –
prilikom provođenja odgovarajućih reformskih i investicijskih projekata – na zahtjev države članice, radi postupnijeg smanjenja javnog duga, može produljiti za dodatno razdoblje od najviše tri godine (ukupno sedam godina). Preduvjet za produljenje roka je taj da reformske i investicijske mjere promiču rast i otpornost, kao i održivost javnih financija te da su adresirane na specifične nacionalne preporuke iz Europskog semestra, kao i zajedničke prioritete EU. Preporuke za pojedinu državu, prema članku 2. uredbe, smjernice su koje Vijeće na godišnjoj razini pruža državi članici o ekonomskoj, proračunskoj i strukturnoj politici te politici zapošljavanja u skladu s člancima 121. i 148. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

Predloženi referentni pravci postupanja, kao i ocjena planova za nadzor fiskalnih zadaća, obuhvaćaju pritom tri bitna elementa:

1. Prvo, projicirani omjer duga na kraju razdoblja prilagodbe mora pokazivati jasno padajuću putanju ili biti na razini ispod referentne vrijednosti od 60 % BDP-a. Također, projicirani proračunski manjak u razdoblju prilagodbe mora biti doveden ispod referentne vrijednosti od 3 % BDP-a (držati ga do te vrijednosti). Aktualiziranje omjera duga provodi se putem analiza održivosti koje, između ostalog, moraju uzeti u obzir i kretanje troškova povezanih sa starenjem kao i scenarij rizika za razvoj kamatnih stopa.

2. Drugo,zaštitna mjera održivosti duga (engl. DebtSustainabilitySafeguard). Prema članku 7. uredbe, projicirani omjer duga u razdoblju prilagodbe mora se na godišnjoj razini smanjiti za minimalni godišnji prosječni iznos odbarem 1 % BDP-a (sve dok udio duga premašuje 90 % BDP-a) odnosno za barem 0,5 % BDP-a (sve dok jeudio duga između 60 % i 90 % BDP-a). Prilikom diferenciranja prema visini udjela javnog duga treba voditi računa o tome da države članice s većim udjelom javnog duga moraju pokazati veću mogućnost prilagodbe.

3. Treće, zaštitna mjera otpornosti na proračunski manjak. To je naročito važno u slučaju uobičajenih gospodarskih fluktuacija kada proračunski manjak ne premašuje referentnu vrijednost od 3 % BDP-a. Prema članku 8. uredbe, referentnim smjerom kretanja osigurava se nastavak fiskalne (proračunske) prilagodbe dok god dotična država članica ne dosegne razinu proračunskog manjka kojom se osigurava zajednička margina otpornosti u strukturnom smislu od 1,5 % BDP-a u odnosu na referentnu vrijednost proračunskog manjka od 3 % BDP-a. Nadalje, godišnje poboljšanje strukturnog primarnog salda (→ strukturnog salda bez izdataka za kamate) radi postizanja potrebnog odstupanja (granice) iznosi 0,4 % BDP-a, što se smanjuje za 0,25 % BDP-a ako dođe do produljenja razdoblja prilagodbe.

Multilateralni nadzor nacionalnih fiskalnih politika

Načelno, srednjoročno strukturiranje nacionalnih fiskalnih pravila ne bi trebalo ići na teret multilateralnog nadzora nacionalnih fiskalnih politika. U okviru multilateralnog nadzora, prema uvodnim odredbama uredbe, trebalo bi pratiti cjelokupni raspon gospodarskih kretanja i kretanja na području zapošljavanja (kako u državama članicama, tako i u EU). Okvir Unije za multilateralni (proračunski) nadzor zasniva se na statističkim podatcima Eurostata koji je odgovoran za osiguravanje kvalitetnih podataka (prikupljenih u skladu s Europskim sustavom nacionalnih i regionalnih računa). Visokokvalitetna i neovisna statistika Eurostata trebala bi biti izrađena u skladu s načelima utvrđenim u Uredbi (EZ) br. 223/2009. Takvom analizom otkrivaju se makroekonomske neravnoteže te sprječavanje i ispravljanje prekomjernih neravnoteža na način kako je to utvrđeno uredbama (EU) br. 1174/2011 i (EU) br. 1176/2011 .

Od država članica se – radi praćenja tih gospodarskih kretanja i kretanja u području zapošljavanja – očekuje dostavljanje informacija o nacionalnim srednjoročnim fiskalno-strukturnim planovima u kojima bi trebalo objediniti fiskalnu politiku, strukturne reforme i ulaganja svake države članice.Takvi planovi trebali bi utvrditi smjer fiskalnih kretanja država članica te prioritetna javna ulaganja i reforme kojima se zajedno osiguravaju a) održivo i postupno smanjenje duga, b)održiv i uključiv rast te c) izbjegavanje procikličke fiskalne politike. Države članice, nadalje, prema članku 21. uredbe, dužne su prilikom redovnog praćenja proračuna do 30. travnja svake godine Komisiji podnijeti godišnje izvješće o napretku u formi zasebnog izvješća „države članice o provedbi nacionalnog srednjoročnog fiskalno-strukturnog plana, što uključuje kretanje neto rashoda kako ga je utvrdilo Vijeće, provedbi širih reformi i ulaganja u kontekstu europskog semestra“. U stvarnosti, to godišnje izvješće o napretku prikazuje informacije o razvoju (napretku) neto primarne potrošnje, kao i informacije o provedbi relevantnih reformi i ulaganja, te ako je primjenjivo, i o provedbi skupa reformi i ulaganja na kojima se zasniva produljenje razdoblja prilagodbe. Netorashodi, prema članku 2. uredbe, državna su potrošnja(rashodi) umanjena za izdatke na ime kamata, diskrecijske mjere na strani prihoda, rashoda za programe Unije koji se u cijelosti pokrivaju sredstvima iz fondova Unije, zatim nacionalnih rashoda za sufinanciranje programa koje financira EU, cikličke komponente rashoda na ime naknada za nezaposlene, kao i jednokratne i druge privremene i diskrecijske mjere vezane uz dohodak (npr. smanjenje poreznih stopa kao i porast rashoda u visini očekivanih minimalnih prihoda).

Odstupanja od višegodišnjeg plana potrošnje evidentiraju se na zasebnom kontrolnom računu koji, prema članku 2. uredbe, predstavlja „evidenciju kumulativnih pozitivnih i negativnih odstupanja zabilježenih neto rashoda u državi članici u odnosu na kretanje neto rashoda kako ga je utvrdilo Vijeće“. Uspostavom kontrolnog računa od strane Komisije, prema članku 22. uredbe, omogućeno joj je praćenje kumulativnih pozitivnih i negativnih odstupanja zabilježenih neto rashoda od kretanja neto rashoda kako ga je utvrdilo Vijeće. Na kontrolnom računu vrši se evidencija kako a) dugovanja kada su zabilježeni neto rashodi u dotičnoj državi članici u određenoj godini iznad kretanja neto rashoda kako ga je utvrdilo Vijeće, tako i b) potraživanja kada su zabilježeni neto rashodi u dotičnoj državi članici u određenoj godini ispod kretanja neto rashoda kako ga je utvrdilo Vijeće. Zaključni račun kontrolnog računa predstavlja zbroj godišnjih dugovanja i potraživanja (izražen kao postotak BDP-a). Nakon što Vijeće potvrdi novi nacionalni srednjoročni fiskalno-strukturni plan, kontrolni račun vraća se u početno stanje. Uspostavom i primjenom kontrolnog računa Europskoj komisiji i drugim državama članicama pružena odgovarajuća mogućnost praćenja napretka država članica prilikom provedbe svojih fiskalnih politika, te reformskih i investicijskih planova.

3.1.2. Korektivna komponenta

Dok preventivna komponentapodrazumijeva osiguranje proračunske discipline i preventivno izbjegavanje prekomjernog proračunskog manjka, dotle korektivna komponentapodrazumijeva pod okriljem Europske komisije pokretanjepostupka (procedure) prekomjernog proračunskog manjka ako u nekoj državi članici bude zabilježen prekomjerni proračunski manjak. Prema tome, korektivna komponenta za zadaću ima ispravljanje prekomjernog proračunskog manjka ili prekomjernog državnog zaduženja.

Postupak (procedura) prekomjernog proračunskog manjka pokreće se kada država prekorači referentnu vrijednost (granicu) proračunskog manjka od 3 % BDP-a odnosno kada ne uspije primjereno smanjiti razinu javnog duga iznad prihvatljivih 60 % BDP-a. U prošlosti se to pokazalo kao jedan od središnjih elemenata europskih okvirnih propisa. Kada Vijeće utvrdi postojanje prekomjernog proračunskog manjka odnosno nedovoljno smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, Europska komisija će državama članicama propisat korektivne mjere i konkretni rok do kojeg moraju biti provedene. Korektivna mjera može biti zahtjev državama članicama da na godišnjoj razini taj manjak korigiraju (smanje) za najmanje 0,5 % BDP-a. U prijelaznom razdoblju do 2027. godine Europska komisija može, prilikom obračuna godišnjeg napretka, u obzir uzeti i iznos povećanih plaćanja kamata. Ako države članice u zadanom roku ne bi učinkovito korigirale prekoračenje proračunskog manjka, Komisija će postrožiti postupak i objaviti izmijenjene preporuke (moguće i nove rokove). U postupku prekomjernog proračunskog manjka središnju ulogu ima kontrolni račun na kojem se bilježe odstupanja od predviđenog kretanja rashoda. Ako se praćenjem kontrolnog računa utvrdi da je država članica jasno odstupila od postavljenih zahtjeva i nije uspjela smanjiti proračunski manjak za 0,5 % BDP-a, Europska komisija razmatra mogućnost otvaranja postupka proračunskog manjka zbog stanja javnog duga. U konačnici, države članice prekršiteljice mogu očekivati novčane sankcije (npr. obustava isplate sredstava iz fondova EU ili polaganje beskamatnog depozita).

Zaštitna klauzula o odstupanju

U reformiranim propisima snažnije su naglašene i izvanredne okolnosti putem odgovarajuće konkretizacije vremenskog ograničenja i uloge Vijeća. Prema članku 25. uredbe, u slučaju ozbiljnog gospodarskog pada za EU ili eurozonu kao cjelinu Vijeće može – prema preporuci Europske komisije – donijeti odluku o aktiviranju zaštitne klauzule koja na godinu dana dozvoljava odstupanje od zadanih referentnih mjera pod uvjetom da se time ne ugrožava fiskalna održivost u srednjoročnom razdoblju. Sve dok postoji ozbiljan gospodarski pad, Vijeće može odlučiti i o produljenom trajanju takve klauzule.Takvo produljenje odobrava se na dodatno razdoblje od najviše godinu dana, pri čemu ga je moguće odobriti više puta.

Osim toga, postoje i nacionalne klauzule o dozvoljenom odstupanju koje, prema članku 26. uredbe, Vijeće može na zahtjev države članice (i uz preporuku Komisije) aktivirati ako se država članica nađe u situaciji koja bude izvan njezine kontrole te takva nekontrolirana situacija ostavi goleme posljedice na njezine javne financije (→ pod uvjetom da se takvim odstupanjem ne ugrožava fiskalna održivost u srednjoročnom razdoblju). Takvo produljenje odobrava se na dodatno razdoblje od najviše godinu dana, pri čemu ga je moguće odobriti više puta.

Ako bi se aktivirala zaštitna klauzula, Europska komisija i Vijeće mogu odlučiti da prilikom svoje ocjene ne utvrđuju postojanje prekomjernog proračunskog manjka. Time se osigurava da se u vremenu krize ne nameću pretjerani zahtjevi za proračunskom konsolidacijom budući da bi mogli dodatno pogoršati gospodarski položaj („anticiklička fiskalna politika“). Na taj način državama članicama omogućava se korištenje fiskalnog manevarskog prostora koji su si kreirale u gospodarski dobrim vremenima i uspješnom fiskalnom politikom (orijentiranom na stabilnost) koja je tada vođena.

4) Direktiva o proračunskim okvirima

Direktiva Vijeća 2011/85/EU od 8. studenog 2011. o zahtjevima za proračunske okvire država članica nadopunjuju odredbe Pakta o stabilnosti i rastu. Pred nacionalne proračunske okvire država članica postavljaju specificirane i detaljne zahtjeve. Proračunski okvir obuhvaća skup rješenja, postupaka, pravila i institucija na kojima se zasniva vođenje proračunskih politika opće države. Ta su pravila potrebna radi osiguranja usklađenosti država članica s obvezama na osnovi Ugovora o funkcioniranju EU u vezi s izbjegavanjem prekomjernih proračunskih manjkova država članica. U tom smislu, kreiranje zajedničkih okvira proračunskog postupka i proračunskog planiranja predstavlja sastavni dio proračunskog nadzora u Europi. Okvirna direktiva o proračunu prerađena je u skladu s prethodno reformiranim Paktom o stabilnosti i rastu. Polazna točka pritom bila je standardizacija uloge nacionalne neovisne fiskalne institucije za sve države članice.

Od država članica očekuje se da u pogledu nacionalnih sustava javnog računovodstva uspostave javne računovodstvene sustave koji sveobuhvatno i dosljedno pokrivaju sve podsektore opće države i sadržavaju informacije potrebne za stvaranje nužnih obračunskih podataka za potrebe pripreme podataka na osnovi standarda ESA 95. Države su, nadalje, dužne osigurati fiskalno planiranje na realnim makroekonomskim i proračunskim prognozama koristeći najnovije informacije rukovodeći se pritom najizglednijim makrofiskalnim scenarijem. Proračunski okviri moraju biti vjerodostojni, učinkoviti i srednjoročnog karaktera tako da omoguće usvajanje razdoblja za fiskalno planiranje od najmanje tri godine. Na taj način osigurava se da nacionalno fiskalno planiranje slijedi višegodišnju perspektivu fiskalnog planiranja.

Navedena direktiva implementirana je u hrvatski Zakon o proračunu.

Prof. dr. sc. Nikola Mijatović,
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu