Ubrzana digitalizacija i potreba promjene propisa o PDV-u

Zadnjih godina uočava se ubrzani razvitak digitalnih platformi i gospodarskih aktivnosti koje se obavljanju njihovom primjenom. Takav progresivan digitalni razvitak i njime omogućene aktivnosti otvara nove prilike i izazove za gospodarsku aktivnost, ali također i značajno olakšava potrošački pristup uslugama. Ujedno, pred zakonodavstvo o PDV-u nameće izazove u smislu potrebe donošenja (novih) odgovarajućih regulatornih propisa kojima bi se odgovorilo na postojeće probleme. Jedan od tih problema je i znatno jeftiniji trošak privatnog smještaja koji se nudi putem digitalnih platformi u odnosu na cijene hotelskog sektora u Europi (npr. takav smještaj jeftiniji je 8 % do 17 % u odnosu na prosječnu dnevnu cijenu regionalnog hotela), kao i činjenica da do 70 % osnovnih dobavljač koji nastupaju na tržištu nisu obveznici PDV-a što dovodi do nejednakosti u pogledu obveze plaćanja PDV-a.¹

Naime, postojeća pravila o PDV-u poreznim obveznikom smatraju svaku (fizičku ili pravnu) osobu koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost. Porezne obveznike tereti obveza upisa u registar obveznika PDV-a i naplata PDV-a na svoju prodaju. Od obveze upisa i plaćanja PDV-a izuzeti su pojedinci koji privatno nastupaju i mala poduzeća. Razlog njihova izuzimanja je administrativno pojednostavljenje, kao i činjenica da privatnici i mala poduzeća nisu (bila) tržišno kompetitivna u odnosu na poduzetnike (poduzeća) koja su u sustavu PDV-a.

Pojavom poslovnih modela platformi dolazi do drastične promjene tržišne situacije jer  korištenjem digitalnih platformi privatnicima i malim poduzećima biva omogućeno pružanje usluga bez naplate PDV-a, te oni kao takvi – porezno oslobođeni – dolaze u situaciju da se mogu izravno natjecati s tradicionalnim dobavljačima koji su obveznici PDV-a. Sektor putničkog prijevoza i sektor pružanja usluga smještaja dva su sektora u kojima do izražaja dolazi očita nejednakost u pogledu plaćanja PDV-a (→ model platforme za pružanje usluga smještaja u izravnom je tržišnom nadmetanju s hotelskim sektorom, dok model platforme za putnički prijevoz izravno konkurira privatnim taxi-poduzetnicima).

Postojeća neusklađenost pravila o PDV-u i rastuća digitalizacija u praksi stvaraju i brojne druge probleme: Neadekvatna pravna regulativa nije prilagođena digitalnom razvitku i kao takva omogućava porezne prevare jer dovodi do problema s naplatom i kontrolom PDV-a. Digitalizacija predstavlja dodatne izazove i troškove za poreznu upravu i gospodarstvo (prekomjerno administrativno opterećenje i dodatni troškovi usklađivanja). Nepostojanje jasnih pravila o PDV-u koja se primjenjuju na usluge putem platformi, kao i u pogledu utvrđivanja statusa obveznika PDV-a za osnovnog dobavljača. Tu je, od strane država članica,  nedosljedno tumačenje odredbi Direktive o PDV-u u pogledu ekonomije platformi (→ usluge posredovanja putem platformi u nekim se državama članicama smatraju elektronički isporučenim uslugama, dok se u drugima smatraju uslugama koje se pružaju preko posrednika). Različit pristup otvara prostor primjeni različitih mjesta isporuke, što za posljedicu može imati dvostruko oporezivanje odnosno neoporezivanje.

Potreba donošenja paketa mjera za usklađivanje PDV-a

U okviru Akcijskog plana za jednostavno i pravedno oporezivanje iz 2020. godine – za potrebe suočavanja s izazovima rada digitalnih platformi i potrebe usklađenja europskog PDV-a sa suvremenim digitalnim izazovima – Europska komisija krajem2022. godine donijela je zaseban zakonodavni paket pod nazivom „Pravila o PDV-u za digitalno doba“.

Taj zakonodavni paket sadrži:

a) Prijedlog Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u pogledu pravila o PDV-u za digitalno doba od 8. prosinca 2022.,

b) Prijedlog uredbe Vijeća o izmjeni Uredbe (EU) br. 904/2010 u pogledu dogovora za administrativnu suradnju u području PDV-a potrebnih za digitalno doba od 8. prosinca 2022. i

c) Prijedlog Provedbene uredbe Vijeća o izmjeni Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 u pogledu zahtjeva za informiranje u vezi s određenim odredbama PDV-a.

Do kraja 2023. godine na razini EU očekuje se prihvaćanje spomenutih zakonodavnih prijedloga. Potom bi uslijedila njihova implementacija u državama članicama s neposrednim učinkom od 1. siječnja 2024. odnosno 1. siječnja 2025. godine i kasnije.

Prihvaćanjem predloženih zakonodavnih promjena aktualizirao bi se postojeći sustav PDV-a i prilagodio potrebama gospodarstva u kojem digitalne platforme imaju sve značajniju ulogu. Predloženim paketom nastoji se postići a) trajnije tumačenje pravila o PDV-u koji se primjenjuje na usluge kratkoročnog smještaja (iznajmljivanja) i usluge putničkog prijevoza rezervirane putem online platformi, i b) stvaranja šireg prostora djelovanja za tradicionalne pružatelje usluga smještaja (poput hotela i taxija). 

Naime, sve veća globalizacija i ubrzani razvitak interneta zadnjih godina utječe na znatnije promjene poduzetničkog poslovanja. Kao što je prethodno rečeno, razvijaju se novi poduzetnički modeli (digitalne platforme) koje postojeći sustav PDV-a ne može kvalitetno i sveobuhvatno pojmiti. Dolazi do neravnopravnog tržišnog nadmetanja u kojem hoteli kao tradicionalni pružatelji usluga smještaja gube korak u utrci s pružanjem usluga smještaja putem odgovarajućih digitalnih platformi (npr. Airbnb, Booking.com, Vrbo). Iako je naizgled riječ o različitim subjektima i vrstama smještajnih usluga, u stvarnosti su to usporedivi poduzetnički sektori koje, unatoč toj mogućoj usporedivosti, karakterizira razlika u pogledu obveze plaćanja PDV-a: Ako korisnik platforme rezervira smještaj, obično je takav najam oslobođen plaćanja PDV-a. Istovremeno, ako korisnik odsjeda u hotelu, nastaje obveza plaćanja PDV-a. Izravna posljedicu nejednakog tretmana PDV-a ogleda se u skupljem hotelskom smještaju (u usporedbi s privatnim smještajem), kao i ograničenim mogućnostima spuštanja hotelskih cijena.

S tim u svezi, otvaraju se pitanja tumačenja pravila o PDV-u: Treba li pružanje usluga smještaja putem platformi promatrati kao posredničku uslugu? Treba li PDV naplatiti od osnovnog isporučitelja smještaja ili od platforme koja samostalno nastupa kao isporučitelj? Različit porezni tretman dovodi do nekonzistentnog ubiranja PDV-a.

Značajan porast usluga kratkoročnog najma stanova diljem EU doveo je do znatnih poteškoća za tradicionalne hotele. Primjerice, hotel u nekom velikom europskom gradu primoran je nadmetati se s tisućama apartmana ili soba koje se privatno iznajmljuju putem platformi. Neusklađenosti u tretmanu PDV-om omogućava snižavanje cijena najma privatnih apartmana i soba. U svojedobno pokrenutoj javnoj konzultaciji, više od 70 % „tradicionalnih“ sudionika izjavilo je da osjećaju posljedice iskrivljenog tržišnog nadmetanja zbog ponude privatnog smještaja putem platformi.

Najavljenom izmjenom pravila o PDV-u neprekinuto iznajmljivanje privatnog smještaja u trajanju do 45 dana pravno bi bilo izjednačeno s hotelskim smještajem→ na usluge privatnog smještaj obračunavao bi se PDV po stopi koja važi za hotelski smještaj.

Problem postoji u slučaju malih poduzetnika i pojedinaca koji – koristeći digitalne platforme –individualno iznajmljuju svoje apartmane ili vlastite kuće. Njihovo uključivanje u sustav PDV-a i obveza usklađivanja s računovodstvenim pravilima i pravilima o PDV-u stvorilo bi znatne poteškoće. Zato postojeći prijedlog ne ide za izjednačavanjem statusa a) pojedinaca koji iznajmljuju (svoje apartmane) i b) hotela. Namjera je izjednačiti isključivo b) hotele i c) platforme. U oba slučaja (→ hotela i platforma) riječ je o subjektima koji nude na stotine soba/smještajnih jedinica na području istog (dijela) grada. Dodatno, platforme podrazumijevaju brojne aktivnosti sa zasebnim odjelima koji se bave usklađivanjem (compliance) i kao takve mogu jednostavno izvršiti svaki dodatni administrativni teret koji bi u protivnom pao na teret njihovih korisnika.

Predložena pravila usklađena su s rastućim trendom ubiranja poreza u slučaju online prodaje općenito u EU.  Ide se za postupanjem kao što je to slučaj s e-trgovinom (→ od srpnja 2021. online platforme poput Amazona i eBaya promatraju se kao „pretpostavljeni dobavljač“, naročito ako je riječ o kupnji dobara izvan EU). Očekivanja govore o znatnim uštedama koje bi novi sustav donio platformama, dok istovremeno države članice mogu očekivati dodatne prihode od PDV-a.

Predložene promjene Direktive 2006/112/EZ

U okviru prijedloga zakonodavnih promjena s kraja 2022. godine ističe se Prijedlog Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u pogledu pravila o PDV-u za digitalno doba od 8. prosinca 2022. Tim prijedlogom želi se aktualizirati postojeća Direktiva 2006/112/EZ (Direktiva o PDV-u). U nastavku se navode najznačajnije najavljene izmjene Direktive 2006/112/EZ (s predviđenim neposrednim učinkom od 1. siječnja 2024. odnosno 1. siječnja 2025. godine).

Uvođenje instituta pretpostavljenog dobavljača (novi članak 28. a.)

Znatne neusklađenosti pravila o PDV-u diljem Europe stvaraju probleme digitalnim platformama i njihovim korisnicima po pitanju obveze i visine naplate PDV-a. Prema nekima, riječ je o elektroničkim uslugama koje zahtijevaju drugačiji tretman PDV-om. Pod određenim uvjetima, usluge kratkoročnog privatnog smještaja moguće je izjednačiti s hotelskim uslugama (npr. postojanje dokaza o izvršenom čišćenju privatnog smještaja, uvjetima korištenja ručnika, hotelske recepcije). Zato Komisija novim pravilima želi razjasniti, pojednostavniti i uskladiti sustav PDV-a u korist svih sudionika (digitalnih platformi, ali i njihovih korisnika). Odgovarajuće strukturirane platforme mogu prilično jednostavno izvršiti dodatne administrativne terete u pogledu PDV-a (koji bi u protivnom pao na leđa njihovih korisnika).

Prijedlogom Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ predviđa se uvođenje novog članka 28. a. Njime bi se –u sektorima kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (i putničkog prijevoza) u okviru ekonomije platformi – uveo institut pretpostavljenog dobavljača kao mjera pojednostavljenja kojom bi se nastojala olakšati naplata PDV-a u pojedinim situacijama→ najčešće situacija kada je posrednik u transakciji (konkretno, platforma) u pogledu naplate PDV-a kvalificiraniji (administrativno osposobljeniji) od osnovnog dobavljača. Više je mogućih razloga tome: npr., naplata PDV-a za osnovnog dobavljača (fizičku osobu ili malog poduzetnika) predstavljala bi prekomjerno opterećenje ili osnovni dobavljač nema (poslovni) nastan u EU-u pa je sigurnija naplata PDV-a od posrednika (konkretno, platforme). 

Uvođenjem modela pretpostavljenog dobavljača za digitalne platforme, kreira se poslovni model prema kojem će platforme obračunavati PDV na osnovnu isporuku ako ga ne naplati (osnovni) dobavljač. Potom će platforma tako naplaćeni PDV doznačiti poreznoj vlasti država članica. Uvođenjem tog modela osiguravaju se jednaki uvjeti poslovanja za digitalni i nedigitalni sektor u slučaju kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (i putničkog prijevoza). Prebacivanjem tereta naplate PDV-a na platforme izlazi se u susret (osnovnim) dobavljačima koji posluju putem platforme (bili bi i nadalje oslobođeni upisa u registar obveznika PDV-a i obračuna PDV-a), koji zbog toga ne bi imali dodatne troškove. To u praksi znači da će –ako osnovni dobavljač ne naplaćuje PDV (jer je npr. riječ o fizičkoj osobi ili malom poduzetniku) –platforma biti ona koja će obračunati i naplatiti PDV na osnovnu isporuku.

Radi sprječavanja zlouporaba, Prijedlogom Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ novim, nadopunjenim člankom 306. propisuje se da transakcija za koju bi se platformu smatralo pretpostavljenim dobavljačem ne smije biti uključena u posebni program koji vrijedi za putničke agente.

Objašnjenja postojećih, izmjena ili umetanje novih propisa (čl. 46.a., čl. 136.b., čl. 135., čl. 172.a., čl. 242. a.)

Prijedlogom Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ pobliže se objašnjavaju postojeće odredbe zakonodavstva o PDV-u na tom području:

Umetanjem novog čl. 46.a usluga posredovanja koju pruža platforma trebala bi se smatrati uslugom koja se pruža preko posrednika čime se omogućava ujednačena primjena pravila o mjestu isporuke za uslugu posredovanja. U skladu s tim, mjestom isporuke usluge posredovanja koje platforma (portal ili slično sredstvo) pruža osobi koja nije porezni obveznik smatralo bi se mjesto u kojem se isporučuje osnovna transakcija.

Umetanjem novog čl. 136.b propisalo bi se da bi robu ili usluge koje osnovni dobavljač isporučuje platformi – institut pretpostavljenog dobavljača prikazan u novom čl. 28. a – trebalo izuzeti od PDV-a bez prava na odbitak.

Nadopunom čl. 135. propisali bi se da neprekinuto iznajmljivanje smještaja u trajanju od najviše 45 dana, uz pružanje drugih pomoćnih usluga ili bez njih, ima sličnu funkciju kao hotelski sektor. Takvom odredbom želi se omogućiti da se kratkoročno iznajmljivanje smještaja smatra sektorom koji ima obilježja slična hotelskom sektoru i kao takvo ne ispunjava uvjete za izuzeće od PDV-a. Time se omogućava istovrsni obračun PDV-a u slučaju a) pretpostavljenih isporuka platformi krajnjem potrošaču i b) kada tradicionalni hoteli pružaju usluge krajnjem potrošaču. Predložena pravila inzistiraju na tome a) da se kratkoročnim smještajem smatra odsjedanje do najviše 45 dana, odnosno b) da platforme samostalno moraju ubirati i potom doznačivati PDV u ime svojih korisnik. Takav pristup omogućava znatnu realizaciju cilja: olakšava povezivanje putnika i vlasnika smještajnih kapaciteta.²

Umetanjem novog čl. 172.a isporuka platforme – u svojstvu pretpostavljenog dobavljača prikazanog u novom čl. 28.a – krajnjem potrošaču ne bi trebala utjecati na pravo platforme na odbitak PDV-a za njezine aktivnosti, bez obzira na to je li za tu isporuku moguć odbitak PDV-a.

Izmjene u pogledu obveza platformi odnosno zamjena rekapitulacijskog izvješćivanja za digitalno izvješćivanje (čl. 242.a, čl. 217., čl. 218., čl. 232., čl. 262. do čl. 271.)

Izmijenjenim čl. 242.a za platformu bi se u slučaju isporuke usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (ili putničkog prijevoza) – ako nije riječ o isporukama za koje se ne primjenjuje model pretpostavljenog dobavljača– propisala desetogodišnja obveza čuvanja evidencije povezane s isporukama između poduzeća (B2B), kao i između poduzeća i potrošača (B2C). 

Izmjenama čl. 217. i čl. 218. nastojalo bi se Direktivu o PDV-u prilagoditi digitalizaciji. Aktualna verzija Direktive o PDV-u jednako tretira papirnate i elektroničke račune, dok se, prema postojećem čl. 232., za izdavanje elektroničkih računa traži pristanak primatelja računa. Najavljenom izmjenom čl. 218. državama članicama bit će omogućeno uvođenje obveze elektroničkih računa, dok će papirnati računi ostati prihvatljivi u slučajevima koje odobre države članice. Također, brisanjem čl. 232. onemogućit će se situacija da izdavanje elektroničkog računa ovisi o pristanku njegova primatelja.

Aktualna verzija Direktive o PDV-u u čl. 223. pruža mogućnost poreznim obveznicima da izdaju zbirne račune s podatcima o više zasebnih isporuka roba ili usluga pod uvjetom da je PDV na isporuku navedenu na zbirnom računu naplativ tijekom istog kalendarskog mjeseca. Najavljenim izmjenama Direktive o PDV-u predviđa se brisanje čl. 223. (→ ukidanje mogućnosti izdavanja skupnih računa), kako bi se poreznim upravama u stvarnom vremenu pružile informacije o transakcijama i potaknula upotreba elektroničkih računa.

Najavljenim izmjenama čl. 262. do 271. (Poglavlje 6., Zahtjev za digitalno izvješćivanje) želi se zamijeniti postojeća rekapitulacijska izvješća (potječu još iz 1990.ih) novim sustavom zahtjeva za digitalno izvješćivanje o transakcijama unutar EU. Naime, postojeća rekapitulacijska izvješća zastarjela su (potječu još iz 1990.-ih godina), ne pružaju odgovor na izazove koje nosi digitalno gospodarstvo i znatno zaostaju za modernijim i učinkovitijim sustavom digitalnog izvješćivanja koje neke države članice primjenjuju za domaće transakcije. Novi zahtjev za digitalnim izvješćivanjem odnosi se na iste transakcije koje su trenutno obuhvaćene rekapitulacijskim izvješćem (uz iznimku aranžmana za premještanje dobara u skladu s čl. 17.a); omogućio bi se prijenos informacija za svaku transakciju zasebno, rok za prijenos podataka od dva dana od izdavanja računa (ili od datuma na koji je račun trebao biti izdan), podatci će se prenositi elektroničkim putem (pod određenim uvjetima moguć je prijenos podataka i u drugom formatu).

Predložene promjene Uredbe Vijeća br. 904/2010

U okviru prijedloga zakonodavnih promjena s kraja 2022. godine navodi se i Prijedlog Uredbe Vijeća o izmjeni Uredbe (EU) br. 904/2010 u pogledu dogovora o administrativnoj suradnji u području PDV-a potrebnih za digitalno doba. Tim prijedlogom želi se aktualizirati postojeća Uredba Vijeća (EU) br. 904/2010 od 7. listopada 2010. o administrativnoj suradnji i suzbijanju prijevare u području poreza na dodanu vrijednost, kojom se utvrđuju uvjeti prema kojima nadležna tijela država članica za primjenu zakonodavstva o PDV-u trebaju surađivati međusobno i s Komisijom radi osiguranja usklađenosti nacionalnih pravila i postupanja s europskim zakonodavstvom. U nastavku se navode najznačajnije najavljene izmjene Uredbe(EU) br. 905/2010 (s predviđenim učinkom od 1. siječnja 2025. i kasnije). Prijedlog Uredbe Vijeća o izmjeni Uredbe (EU) br. 905/2010 ide za dodavanjem nekih elemenata u već postojeći pravni okvir administrativne suradnje na području PDV-a:

a)     Prvi skup predviđenih promjena tiče se uspostave novog središnjeg elektroničkog sustava na razini EU za razmjenu informacija o PDV-u („središnji VIES“) između nacionalnih poreznih vlasti. Riječ je o izmjenama Uredbe (EU) br. 904/2010 koje bi se trebale primjenjivati od 2028. godine.

To se predviđa uvođenjem novog odjeljka 3 u postojećem poglavlju V. Uredbe (EU) br. 904/2010 s člancima od 24.g. do 24.m. Novim čl. 24. g. uspostavlja se središnji VIES kao odgovor na nove zahtjeve za digitalnim izvješćivanjem. Novim, središnjim sustavom državama članicama omogućio bi se prijenos informacija o PDV-u koje pohranjuju na nacionalnoj razini. U središnjem VIES-u bilo bi moguće za svakog poreznog obveznika objediniti informacije o prekograničnim transakcijama između poduzeća koje šalju države članice. Prema tome, podaci koji bi bili prikupljeni u skladu s novim zahtjevima za digitalnim izvješćivanjem i naknadno razmijenjeni putem središnjeg sustava VIES-a bili bi ograničeni isključivo na transakcije među poduzećima unutar EU (ne bi se odnosilo na transakcije između poduzeća i potrošača). Njime bi se omogućila i provjera isporuka unutar EU, kao i obrada tako poslanih informacija s drugim informacijama o PDV-u razmijenjenih u skladu s Uredbom (EU) br. 904/2010 (npr. podaci o carini ili plaćanju). Rok čuvanja informacija u središnjem VIES-u iznosio bi pet godina. Time bi se državama članicama zajamčilo razumno razdoblje za provedbu revizije PDV-a. Središnjem VIES-u pristup bi imali samo ovlašteni službenici koje su imenovale njihove države članice radi kontrole ispravne primjene zakonodavstva o PDV-u i suzbijanja poreznih prevara. Razmjena informacija između nacionalnih poreznih tijela i središnjeg VIES-a trebala bi se odvijati putem sigurne zajedničke komunikacijske mreže. Upravljanje i održavanje središnjeg VIES-a trebalo bi biti povjereno Komisiji koja ima operativno iskustvo i kapacitet za osiguranje potrebnih tehničkih i organizacijskih sigurnosnih mjera za zaštitu osobnih podataka.

b)     Drugi skup predviđenih promjena tiče se postupnog ukidanja postojećeg sustava VIES-a. Predviđa se, naime, zadržavanje postojećeg sustava VIES-a dvije godine nakon uspostave središnjeg sustava VIES-a kako bi se olakšale kontrole transakcija o kojima se izvještava u rekapitulacijskom izvješćima prije negoli će biti uvedeni zahtjevi za digitalnim izvješćivanjem. Postupno ukidanje postojećeg sustava VIES-a predviđeno je promjenom čl. 17., 20., 21., 22. i 23. Uredbe (EU) br. 904/2010.

c)      Treći skup predviđenih promjena tiče se potrebne prilagodbe u vezi s razmjenom informacija u odnosu na novi posebni program za prijenos vlastite robe na način uređen postojećom Direktivom 2006/112/EZ. Naime, člankom 242. a. Direktive 2006/112/EZ propisana je obveza upravitelja platformi da vođe evidenciju o isporukama između poduzeća i kupaca obavljenim putem njihovih platformi. Kako bi se u praksi olakšalo funkcioniranje najavljenog modela pretpostavljenog dobavljača u sektorima kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (i prijevoza putnika), navedena obveza proširit će se i na slučajeve isporuke među poduzećima. To će biti izvršeno uvođenjem novog Poglavlja XI.a Uredbe (EU) br. 904/2010 pod nazivom „Odredbe koje se odnose na obveze vođenja evidencije za usluge elektroničkog sučelja koja omogućuju opskrbu robe ili usluga u skladu s člankom 242. a Direktive 2006/112/EZ. To je predviđeno umetanjem novih članaka 47.la i 47.lb.

Predložene promjene provedbene Uredbe Vijeća br. 282/2011

U okviru prijedloga zakonodavnih promjena s kraja 2022. godine navodi se i Prijedlog Provedbene uredbe Vijeća o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 u pogledu informacijskih zahtjeva za određene odredbe PDV-a. Tim prijedlogom želi se aktualizirati postojeća Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, kojom se utvrđuju provedbene mjere, naročito one koje se odnose na obračun PDV-a za potrebe korištenja digitalnih platformi i jedinstveni upis u registar obveznika PDV-a. Namjera je osigurati jednaku primjenu ključnih elemenata u svim državama članicama (→ realizacija pravne sigurnosti za poduzeća i nacionalne porezne uprave).  U nastavku se navode najznačajnije najavljene izmjene Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 (s predviđenim učinkom od 1. siječnja 2025. jer bi prethodno države članice do 31. prosinca 2024. u nacionalno zakonodavstvo morale implementirati elemente Direktive 2006/112/EZ nužne za provedbu ove promjene Provedbene uredbe…).

Budući da se prihvaćanjem Prijedloga Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u pogledu pravila o PDV-u za digitalno doba od 8. prosinca 2022. namjerava uvesti institut pretpostavljenog dobavljača (→ umetanjem čl. 28.a), za potrebe njegove primjene potrebno je definirati značenje pojma „omogućuje“ koji sadrži namjeravani čl. 28.a. (namjeravani tekst: „…smatra se da je porezni obveznik koji upotrebom elektroničkog sučelja kao što je platforma, portal ili slično sredstvo omogućuje pružanje usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja…“. To se namjerava učiniti Prijedlogom Provedbene uredbe Vijeća o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011na način se u postojeći tekst Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 umetnu novi članci od 9.b do 9.e.

Umetanjem novih članaka definirao bi se pojam „omogućuje“ kako bi se poreznim obveznicima koji upotrebom elektroničkog sučelja (npr. platforme, portala ili sl.) omogućuju isporuku usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (ili prijevoza putnika) osigurala pravna sigurnost u pogledu toga primjenjuje li se institut pretpostavljenog dobavljača i na takvog poreznog obveznika. Namjera je određene pružatelje usluga, uključujući one koji se oglašavaju, izričito isključiti iz mjere jer nisu u izravnoj konkurenciji s tradicionalnim, nedigitalnim sektorima.

U tom smislu, umetanjem novog članka 9.b., za potrebe primjene namjeravanog novog instituta pretpostavljenog dobavljača iz Direktive 2006/112/EZ, pojam „omogućuje“ značio bi upotrebu elektroničkog sučelja kako bi se kupcu i dobavljaču koji nudi isporuke usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja ili prijevoza putnika upotrebom elektroničkog sučelja omogućila uspostava kontakta koji rezultira isporukom tih usluga upotrebom tog elektroničkog sučelja. Predloženo je da se ne bi smatralo da porezni obveznik omogućava isporuku usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja ili prijevoza putnika pod sljedećim kumulativnim uvjetima: a) taj porezni obveznik ni izravno ni neizravno ne određuje nijedan od uvjeta prema kojima se obavlja isporuka; b) taj porezni obveznik ni izravno ni neizravno ne sudjeluje u odobravanju terećenja kupca u odnosu na izvršeno plaćanje; c) taj porezni obveznik ni izravno ni neizravno ne sudjeluje u pružanju tih usluga.

Odredbe o pretpostavljenom dobavljaču ne bi se primjenjivale na onog poreznog obveznika koji bi pružao nešto od sljedećeg: a) obradu plaćanja povezanog s isporukom usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja ili prijevoza putnika; b) navođenje ili oglašavanje kratkoročnog iznajmljivanja smještaja ili prijevoza putnika, c) preusmjeravanje ili prijenos kupaca na druga elektronička sučelja gdje se usluge kratkoročnog iznajmljivanja smještaja ili prijevoza putnika nude na prodaju bez ikakvog daljeg sudjelovanja u isporuci.

Nadalje, potrebno je utvrditi slučajeve u kojima bi se poreznim obveznicima koji upotrebom elektroničkog sučelja (platforme, portala ili sl.) omogućavaju isporuku usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (ili prijevoza putnika) trebalo utvrditi status osnovnog dobavljača usluge. U tom smislu, umetanjem novog članka 9.c propisalo bi se da u slučaju kada osoba koja pruža uslugu kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (ili prijevoza putnika) ne dostavi važeći identifikacijski PDV-broj koji omogućava korištenje elektroničkog sučelja (platforme, portala ili sl.) treba primjenjivati odredbe o pretpostavljenom dobavljaču.

Također, ako na osnovi informacija koje je dostavila osoba koja pruža osnovnu uslugu porezni obveznik ne djeluje kao pretpostavljeni dobavljač, novim umetnutim člankom 9.d propisalo bi se da se takvog poreznog obveznika ne bi smatralo odgovornim za plaćanje PDV-a koji bi se mora platiti ako se naknadno utvrdi da je tog istog poreznog obveznika trebalo smatrati dobavljačem. U tom slučaju traži se ispunjenje sljedećih uvjeta: a) porezni obveznik isključivo ovisi o informacijama koje pruža pružatelj usluga; b) tako pružene informacije su netočne; c) porezni obveznik može dokazati da nije znao niti mogao razumno očekivati da su takve informacije netočne.

Završno, poreznom obvezniku koji upotrebom elektroničkog sučelja (platforme, portala ili sl.) omogućava isporuku usluga kratkoročnog iznajmljivanja smještaja (ili prijevoza putnika) i koji je pretpostavljeni dobavljači  trebalo bi omogućiti lako utvrđivanje statusa kupca, tj. je li kupac (primatelj osnovnih usluga) obveznik PDV-a. Radi olakšanog utvrđivanja i smanjenog administrativnog opterećenja za takve porezne obveznike, njima bi se trebala omogućiti pretpostavka da je kupac obveznik PDV-a isključivo ako dostavi odgovarajući PDV-identifikacijski broj. U tom smislu, umetanjem novog članka 9.c propisalo bi se da bi porezni obveznik koji a) djeluje u svojstvu pretpostavljenog dobavljača, i b) nema informacije koje upućuju na suprotno, svojeg kupca (primatelja osnovnih usluga) trebao smatrati osobom koja nije obveznik PDV-a osim ako ta osoba kojoj su te usluge isporučene sama ne dostavi PDV-identifikacijski broj.

Prof. dr. sc. Nikola Mijatović

LITERATURA:

VAT inthe Digital Age, dostupno na: https://taxation-customs.ec.europa.eu/taxation-1/value-added-tax-vat/vat-digital-age_en

VAT GAP Report 2022, dostupno na: https://taxation-customs.ec.europa.eu/taxation-1/value-added-tax-vat/vat-gap_hr

ImpactAssessment – Executive Summary – VAT inthe Digital Age, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legalcontent/EN/TXT/?uri=CELEX%3A52022SC0394&qid=1673341443041

Prijedlog Uredbe Vijeća o izmjeni Uredbe (EU) br. 904/2010 u pogledu dogovora o administrativnoj suradnji u području PDV-a potrebnih za digitalno doba od 8. prosinca 2022., dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:52022PC0703

Prijedlog Provedbene uredbe Vijeća o izmjeni Provedbene uredbe (EU) br. 282/2011 u pogledu informacijskih zahtjeva za određene odredbe PDV-a od 8. prosinca 2022., dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:52022PC0704

Prijedlog Direktive Vijeća o izmjeni Direktive 2006/112/EZ u pogledu pravila o PDV-u za digitalno doba od 8. prosinca 2022., dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:52022PC0701

Direktiva Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenog 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost

Uredba Vijeća (EU) br. 204/2010 od 7. listopada 2010. o administrativnoj suradnji i suzbijanju prijevara u području poreza na dodanu vrijednost

Provedbena uredba Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112/EZ o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost