"Za 3,3 milijuna nije bilo moguće kupiti cijelo društvo", posvjedočio je Boras koji je u srijedu na zagrebačkom Županijskom sudu ispričao da su, osim Gavrilovića, bila zainteresirana još dva kupca – jedan iz Krškog i drugi s Kosova. Svi su bili upoznati da za kupnju nije bilo moguće dobiti tada popularne menadžerske kredite, odnosno kao jamstvo založiti nekretnine tvrtke koja se kupuje.

Na taj je uvjet pristao jedino Gavrilović, no on je rekao da nema novca i da ga ne može posuditi, prisjetio se svjedok. Boras je ispričao da je zbog toga Trgovačkom sudu predložio da odgodi rok plaćanja za tri mjeseca, a iako je 1992. razriješen kao stečajni upravitelj poznato mu je da je novac uplaćen nekoliko dana nakon roka.

"Znam da je oko milijun maraka dobiveno prodajom tvrtkinog lokala u Tkalčićevoj koji još nije bio u vlasništvu Georga Gavrilovića, a tada nisam znao porijeklo ostala dva milijuna njemačkih maraka", ispričao je svjedok. Tužiteljstvo tvrdi da je upravo dva milijuna maraka i to s računa za obranu Hrvatske Gavriloviću osigurao tadašnji ministar financija Jozo Martinović.

To je na sudu, krajem prošle godine, potvrdio i Ivica Papeš, koji je posvjedočio da nije znao porijeklo dva milijuna maraka koje je po nalogu ministra financija Joze Martinovića 1992. prebacio na Gavrilovićev račun.Boras je na sudu kazao da mu Gavrilović nikada nije spomenuo Martinovića ili Papeša, ali i da nitko od prozivanih političara, poput tadašnjeg HDZ-ova dužnosnika Slavka Degoricije i prvog predsjednika Sabora Žarka Domljana, s njim nije razgovarao o prodaji Gavrilovića ili mu bilo što sugerirao.

No, prisjetio se da je čuo kako je prvi predsjednik Franjo Tuđman, krajem 1992. na sastanku gdje je bio i njegov šogor Franjo Žumbar, kazao da je Gavrilovićevu kupnju "želio poništiti te je komentirao nešto u smislu kako ne želi da sve ispadne 'pomozi sirotu na svoju sramotu'".

Gavrilovića, koji je austrijski državljanin, Uskok sumnjiči za poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti, no, kako se navodna zlouporaba dogodila od 11. studenoga 1991. do kraja listopada 1992. terete ga po odredbama Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije.

U optužnici stoji da je Gavrilović za vrijeme rata i stanja opasnosti za održivost hrvatskog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, iskoristio ratne okolnosti i otežan rad državnih tijela pri nabavi oružja i opreme za potrebe obrane, s ciljem da sebi pribavi značajnu nepripadnu materijalnu korist.

Obitelj Gavrilović optužnicu za ratno profiterstvo ranije je ocijenila zastrašujućom, ističući da je sadržajno i vremenski konstruirana u svrhu pritiska na vođenje međunarodnog arbitražnog postupka u kojemu Mesna industrija Gavrilović potražuje odštetu od Republike Hrvatske. Njegova obrana, pak, tvrdi da je u slučaju nastupila zastara.