I. Uvod

Računovodstvo se ponekad naziva i jezikom biznisa. Razlog tome je što je računovodstvo jezik u koji se prevode poslovni događaji. Bit poslovnih događaja je određena ugovorima i dogovorima, odnosno pravnim odnosima koji su zapisani u dokumentima koji se knjiže. Računovodstvo ih samo procesuira i zapisuje u formatu koji je određen standardima. U Hrvatskoj su na snazi Hrvatski standardi financijskog izvještavanja, odnosno Međunarodni standardi financijskog izvještavanja za velike poduzetnike i subjetke od javnog interesa. Da bi se nešto knjižilo moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

-          Poslovni događaj mora nastati

-          Mora se moći vrijednosno izraziti

-          Mora postojati vjerodostojan dokument

Osnovni financijski izvještaji su bilanca i račun dobiti i gubitka.

I.1. Bilanca

Bilanca je temeljni financijski izvještaj koji s jedne strane prikazuje imovinu, a s druge strane obveze i kapital. Kapital može biti vlastiti i tuđi (obveze). Imovina mora odgovarati zbroju kapitala i obveza i uvijek mora biti u ravnoteži. Ponekad se umjesto kapitala i obveza koristi pojam izvori imovine, jer kapital i obveze nam pokazuju tko je financirao imovinu.

Važno je razumjeti razliku između pojmova imovina i kapital. Imovina je ono što se koristi za stvaranje prihoda. Tako imovinu predstavljaju strojevi, zgrade, zalihe, automobili i sl. Kapital i obveze su tzv. protustavka, odnosno pokazuju tko i koliko je financirao imovinu. Imovina ima razne pojavne oblike pa tako može biti materijalna (npr. zgrade) i nematerijalna (licence, prava i sl.). Ili može imati različitu ročnost, pa tako može biti dugotrajna i kratkotrajna (ona koja se očekuje pretvoriti u novac u roku od godine dana).

Imovina se u računovodstvenim standardima definira kao resurs koji kontrolira poduzeće i od kojeg se očekuju buduće ekonomske koristi. Pod budućim ekonomskim koristima misli se na pritjecanje prihoda. Dakle, imovina se u određenom smislu tijekom vremena umanjuje ili  „troši“ sa ciljem ostvarivanja prihoda, što poznato pod pojmom amortizacija ili vrijednosno usklađenje. Amortizacija i vrijednosna usklađenja trebaju odražavati ekonomsko umanjenje vrijednosti imovine. Međutim, unatoč tome, ponekad zbog poreznih poticaja ili drugih razloga dolazi do postojanja značajne razlike između knjigovodstvene i stvarne tržišne vrijednosti. Tako na primjer vrijednost zgrade na tržištu može biti milijun eura a u bilanci nula, jer je u cijelosti amortizirana. Ovo se ne odnosi na vrijednost zemljišta koje se ne amortizira jer se smatra da zemljište ne gubi na vrijednosti tijekom vremena. Svejedno, čak i kod zemljišta može doći do značajne razlike između knjigovodstvene i stvarne tržišne vrijednosti. Naime, prilikom nabave zemljište se knjiži po nabavnoj vrijednosti. Nabavna vrijednost ostaje za zemljište tijekom godina ista. Međutim, vrijednost zemljišta na tržištu se mijenja. Tako se vremenom vrijednost zemljišta može značajno narasti a u bilanci vrijednost zemljišta uvijek ostaje nabavna vrijednost. Ovaj problem se riješava postupkom revalorizacije, odnosno ponovnog vrednovanja imovine u bilanci pri čemu se obično koriste procjene neovisnih procjenitelja. Na temelju njih se povećava vrijednost zemljišta s jedne strane, a s druge strane, zbog zakona da bilanca uvijek mora biti u ravnoteži dolazi do povećanja vrijednosti kapitala (pozicija revalorizacijske pričuve) kako je prikazano na sljedećoj slici:

Na ovaj način se iskazuje realnije stanje imovine, vrijednost zemljišta se izjednačava s tržišnom vrijednosti. S druge strane, radi toga što aktiva i pasiva uvijek moraju biti u ravnoteži, potrebno je povećati pasivu, u ovom slučaju poziciju revalorizacijskih pričuva.

Prilikom izrade završnog računa (obračuna poreza na dobit za poslovnu godinu) provode se posebni postupci koji imaju za cilj raščišćavanje i utvrđivanje činjeničnog stanja. Tako na primjer se prolazi kroz sva konta kako bi se utvrdila logičnost salda. Završna stanja na kontima imovine u pravilu imaju dugovni saldo. Tako potražni saldo nekog kupca indicira da se radi ili prijevremenoj uplati (što onda predstavlja obvezu za primljeni predujam) ili na to da nije izdan izlazni račun. Osim toga, prilikom izrade završnog računa potrebno je provesti inventure imovine i obveza. Tako se prolazi kroz sve kupce, utvrđuju kupci koji će se poslati na utuženje ili otpisati na teret rashoda i usklađuju analitičke i sintetičke evidencije. Naime, konta u glavnoj knjizi ponekad imaju analitičke evidencije. Tako se u glavnoj knjizi vidi konto kupci sa saldom, ali se ne vidi koliko se stanje odnosi na pojedinog kupca. Informacije o saldu pojedinog kupca se nalaze u posebnim analitičkim izvještajima gdje se može izlistati pregled svih kupaca kao i saldo svakoga od njih, te čak i otvoreni računi koji nisu plaćeni. Izuzetno je važno da analitičke i sintetičke evidencije budu usklađene. Iako bi to trebao biti uvijek slučaj, nerijetko se u praksi nalaze situacije gdje su stanja analitičkih i sintetičkih evidencija različita. Ukoliko se to dogodi potrebno je istražiti zašto se to dogodilo i koje stanje je ispravno. S time u svezi provodi se postupak usklađenja stanja s kupcima i dobavljačima pri čemu se šalju izvodi otvorenih stanja na potvrdu. Cilj ovih postupaka je utvrditi jesu li kupci i dobavljači dobili i proknjižili sve račune i jesu li stanja međusobno usklađena.

Razlike u stanjima između sintetičkih i analitičkih evidencija mogu biti iz raznih razloga. Tako na primje je moguće da su neka knjiženja temeljnicama proknjižena samo u glavnoj knjizi a ne i u analitici ili obratno. Usklađenja analitičkih i sintetičkih evidencija znaju često rezultirati dodatnim prihodima ili rashodima, odnosno promjenom rezultata.

Dodatno, prilikom izrade završnog računa potrebno je provesti testiranje na umanjenje imovine. Ovo se posebno odnosi na financijsku imovinu (npr. dane zajmove ili ulaganja u neka druga društva). Naime, ukoliko je kupljen udjel po 100 potrebno je procijeniti kakvo je bilo poslovanje povezanog društva, te je li došlo do potrebe da se smanji vrijednost na primjer na 80. Tako se prolazi kroz sve pozicije bilance.

Posebna pozornost pridaje se zalihama budući da se u okviru zaliha mogu nalaziti zalihe koje su kvarljive ili oštećene. Radi toga provodi se inventura koju provodi komisija koja upisuje vrijednosti na inventurne liste. Utvrđuju se zalihe koje su oštećene i procjenjuje se za koliko ih je potrebno umanjiti. Nadalje, utvrđuju se viškovi i manjkovi. Inventurne liste sa stvarnim stanjima uspoređuju se sa stanjima koja su iskazana u računovodstvenim evidencijama kako bi se utvrdile razlike, kao i razlozi za razlike. Prema Zakonu o računovodstvu inventure je potrebno provesti najmanje jednom godišnje između ostalog i radi toga što su zalihe podložne krađama. Postoji više vrsta zaliha – od sirovina i materijala do trgovačke robe i gotovih proizvoda. Kako se bilanca izrađuje na zadnji dan u poslovnoj godini može se dogoditi da društvo na datum bilance ima nedovršenu proizvodnju ili proizvodnju u toku. Ova pozicija je posebno podložna manipulacijama kako ponekad nije jednostavno utvrditi stupanj dovršenosti proizvodnje kao i vrednovanje (što ulazi u vrijednost proizvoda).

Zakon o računovodstvu i računovodstveni standardi detaljno propisuju načine vrednovanja i priznavanja pozicija bilance i računa dobiti i gubitka. Za financijske izvještaje je prema Zakonu o trgovačkim društvima odgovorna uprava društva. Iz svega navedenog proizlazi da je skoro nemoguće, osim ukoliko to uprava ne radi namjerno, doći u situaciju da ne postoje sintetičke i analitičke evidencije, što je, čini se, čest slučaj u stečajnim postupcima.

Bilanca komunicira informacije koje se odnose na financijski položaj, odnosno na stanje na određeni dan. Tako se na primjer govori o bilanci na zadnji dan poslovnog razdoblja koje se promatra – 31.12.2018. godine.  Radi toga što se pozicije bilance koriste za analiziranje i izračunavanje različitih financijskih pokazatelja izuzetno je važna ročnost imovine i obveza. Nadalje, važno je prihode i rashode prikazati u ispravnom razdoblju. Na primjer, ako je račun za najam poslovnog prostora došao naknadno sa zakašnjenjem moglo bi se dogoditi, ako se ne proknjiži razgraničenje troškova, da se prikaže račun dobiti i gubitka bez troškova najma poslovnog prostora. To bi rezultiralo manjim troškovima, većom dobiti i većim plaćanjem poreza. Osim toga, ne bi se zaknjižile obveze prema najmodavcu, tako da bi iste bile potcijenjene.

I.2. Račun dobiti i gubitka

Za razliku od bilance koja se odnosi na stanje i određeni dan, račun dobiti i gubitka se odnosi na neko poslovno razdoblje. To može biti mjesec, kvartal, polugodište ili poslovna godina. Račun dobiti i gubitka obuvaća prihode i rashode. Prihodi minus rashodi predstavljaju dobit (ili gubitak ukoliko su rashodi veći od prihoda) na koju se obračunava porez na dobit. Računovodstvena dobit se korigira prema odredbama Zakona o porezu na dobit kako bi se utvrdila porezna osnovica i u konačnici porez na dobit koji je potrebno platiti. Tako postoje prihodi koji su neoporezivi (npr. prihodi od dividendi) ili rashodi koji se ne priznaju (npr. vrijednosno usklađenje zaliha koje nisu realizirane).

Potrebno je razlikovati dva različita pojma a to su prihodi i primici, te rashodi i izdaci. Naime prihodi su povećanja imovine ili smanjenja obveza i predstavljaju obračunsku kategoriju. Nije nužno da su prihodi naplaćeni kako bi se priznali, nego je potrebno da se odnose na razdoblje u koje se priznaju. Na primjer ako je prodana roba u prosincu, prihod će se knjižiti iako nije nužno naplaćen. S druge strane, primici su zapravo priljevi na račun. Ponekad su u istom razdoblju kao prihodi, ponekad su odgođeni, a ponekad se događaju prije prihoda (npr. avansi). Slično je s troškovima i izdacima. Izdaci su plaćanja i odljevi sa žiro računa. Troškovi mogu biti prije, poslije ili u isto vrijeme. Račun dobiti i gubitka je sastavljen na temelju nastanka događaja (obračunsko načelo) odnosno dobit koja je utvrđena razlikom prihoda i rashoda nužno ne prati jednak iznos novca na računu. Iz tog razloga postoji Izvještaj o novčanom toku.

Bilanca i račun dobiti i gubitka su povezani. Naime, imaju istu poziciju koja ih povezuje – neto dobit koja se prikazuje na kraju računa dobiti i gubitka, te u okviru bilance na poziciji tekuće dobiti u okviru vlastitog kapitala.

Kao što je razvidno iz slike iznad, dobit iz računa dobiti i gubitka mora biti jednaka dobiti na poziciji tekuće dobiti u okviru bilance (pasive) na poziciji tekuća dobit. Postoje dvije osnovno kontrole je li bilanca ispravno sastavljena:

-          Aktiva i pasiva moraju biti u ravnoteži i

-          Dobit iz računa dobiti i gubitka mora odgovarati dobiti koja je prikazana u bilanci

II.1 Proces pretvaranja jednog oblika imovine u drugi

Za razumijevanje financijskih izvještaja potrebno je razumjeti proces pretvaranja jednog oblika imovine u drugi. Na slici ispod prikazan je pretvaranje jednog oblika imovine u drugi:

Kako je razvidno, novac kao jedan od oblika imovine se pretvara u druge oblike, pri čemu se stvara dodana vrijednost kako bi se na kraju opet pretvorio u novac (uz maržu). Razumijevanje tokova kako se novac pretvara u druge oblike imovine pomaže u razumijevanju čitanja financijskih izvještaja, kao i tome što se nalazi u okviru određenih pozicija. Računovodstvo predstavlja „jezik“ kojim se kodiraju poslovni događaji kako bi se komunicirao financijski položaj i uspješnost nekog poduzeća. Zbog razlike primitaka i prihoda, te rashoda i izdataka, kao i problema u vrednovanju pojedinih pozicija financijskih izvještaja razvile su se tehnike analize financijskih izvještaja koje služe boljem razumijevanju financijskih izvještaja. Predmetne tehnike imaju sličnu ulogu kao i referentne vrijednosti koje se koriste prilikom vađenja krvi. Naime, postoje referentne vrijednosti za leukocite, eritrocite, šećer itd. Zdravih osoba. Kako bi se razumjelo zdravstveno stanje pacijenta liječnici uspoređuju referentne vrijednosti zdravih osoba s vrijednostima pacijenta i na temelju toga se donose zaključci (dijagnoza) i preporuke (terapija). Tako financijski stručnjaci koriste financijske pokazatelje.

Za analizu financijskih izvještaja vrlo važnu ulogu igra djelatnost unutar koje poduzeće posluje. Tako referentne vrijednosti pojedinih pokazatelji u jednoj djelatnosti mogu biti prihvatljive, dok u drugoj mogu biti nedovoljne. Na primjer, u ugostiteljstvu postoje značajna ulaganja u hotele (dugotrajnu imovinu) koja se ne mogu povratiti u kratkim rokovima. Tako omjer financijskih obveza i novca koje poduzeće generira može biti veći nego u nekim djelatnostima (na primjer uslužna djelatnost) gdje se u pravilu ne odobravaju tako dugi rokovi otplate kredita kao u ugostiteljskoj djelatnosti.  

Pitanje koje pravnici znaju postaviti je može li se prodati nekretnina koja je unesena u temeljni kapital nekog društva. Nekretnina je iskazana u okviru dugotrajne imovine (aktiva) a kapital je iskazan u okviru pasive. Radi se o jednom knjiženju, dakle imovini (nekretnini) i izvoru imovine (kapitalu) koji komunicira tko je financirao predmetnu nekretninu. Slijedom toga nekretnina se može prodati (pretvoriti u potraživanje) i naplatiti (pretvoriti u novac) pri čemu s druge strane bilance, u okviru pasive se kapital ne mijenja. Dakle, moguće je prodati nekretninu koja je unešena u temeljni kapital nekog društva, jer prilikom prodaje nekretnine ne dolazi do smanjenja kapitala, nego samo pretvaranja jednog oblika imovine (nekretnina) u drugi oblik imovine (novac).

III Financijski pokazatelji

Postoji cijeli niz financijskih pokazatelji koji služe točno za određene svrhe i imaju svoju primjenu. Smisao ovog članka nije proći kroz sve moguće vrste financijskih pokazatelja s primjerima nego predstaviti nekoliko financijskih pokazatelja koji pravnicima mogu pomoći oko razumijevanja financijskih izvještaja.

III.1 Ima li poduzeće problema s likvidnosti?

Kako smo napomenuli postoji više financijskih pokazatelja koji se koriste za razumijevanje ima li neko poduzeće problema s likvidnošću. Pitanje likvidnosti je povezano s pitanjem ima li poduzeće dovoljno radnog kapitala. Prije svega, postavlja se pitanje zašto je potreban radni kapital nekom poduzeću? Naime, postoji razdoblje (jaz) od trenutka kad se neka roba nabavi i plati, oplemeni u procesu proizvodnje, nakon toga proda i u pravilu nakon valute plaćanja naplati kako je prikazano na slici u nastavku:

Iz gornje slike je razvidno da poduzeće mora imati novčana sredstva kako bi se premostio ovaj novčani jaz koji nastaje od trenutka plaćanja sirovina i robe dobavljačima, do trenutka kad se roba naplati od kupaca. Ukoliko poduzeće nema dovoljno radnog kapitala (resursa) može se dogoditi da ne može nabaviti potrebne inpute za poslovni proces iako ima kupce i osiguranu prodaju. Tako, radi nedostatka radnog kapitala, u stečaju ili blokadi mogu završiti poduzeća koja imaju uspješno poslovanje ali nedovoljno radnog kapitala. Ova situacija je poznata pod pojmom „overtrading“ odnosno prevelika prodaja s obzirom na financijsku strukturu. Iz svega navedenog proizlazi da je radni kapital od najveće važnosti za likvidnost poduzeća. Kako se izračunava radni kapital prikazano je na slici u nastavku:

Radni kapital predstavlja apsolutni iznos razlike između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza. Međutim, za analizu ima li neko poduzeće dovoljno radnog kapitala potreban je relativni  a ne apsolutni iznos. Radi toga se uzima koeficijent radnog kapitala ili koeficijent tekuće likvidnosti. Koeficijent tekuće likvidnosti se računa kao odnos kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza, kako je prikazano u nastavku:

KL = KI/KO

pri čemu su:

KL – koeficijent tekuće likvidnosti

KI – kratkotrajna imovina

KO – kratkoročne obveze

Ukoliko je koeficijent likvidnosti manji od 1 može se zaključiti da su kratkoročne obveze veće od kratkotrajne imovine. U slučaju Konzuma ili nekog maloprodajnog lanca to znači da kad bi se prodale sve paštete, majoneze i sve ono što je na policama u dućanu se bi se mogle pokriti sve kratkoročne obveze. Iz tog razloga se načelno smatra da ako je koeficijent likvidnosti manji od jedan da to nije dovoljno. Međutim, u nekim djelatnostima poput maloprodaje većina maloprodajnih lanaca ima koeficijent likvidnosti manji od jedan i unatoč tome nema problema s likvidnošću. Za to postoji nekoliko razloga, od kojih je svakako najvažniji da kupci u maloprodaji plaćaju odmah prilikom kupnje robe a maloprodajni lanci plaćaju s odgodom plaćanja. Drugim riječima, maloprodajni lanci „rade s tuđim novcima“ jedno vrijeme. Dodatno, maloprodajni lanci u pravilu imaju velike volumene prodaje što znači da imaju veliku pregovaračku moć prema svojim dobavljačima koji ovise o njima. Međutim, u većini djelatnosti se koeficijent tekuće likvidnosti koji je manji od jedan smatra nedovoljnim. Iako ne postoje neke općeprihvaćene referentne vrijednosti većina stručnjaka smatra da bi se trebao kretati od 1,2 do 2. Ukoliko prelazi 2 smatra se da poduzeće ima viška radnog kapitala.

III.2 Je li neko poduzeće prezaduženo?

Postavlja se pitanje kako provjeriti je li neko poduzeće prezaduženo? Ukoliko se želi utvrditi je li neka fizička osoba prezadužena uzima se u obzir veličina kredita koja se mora plaćati svaki mjesec i iznos plaće. Tako na primjer ako je kredit 3.500 kuna a plaća 10.000 kuna možemo zaključiti da nakon plaćanja kredita za život ostaje 6.500 kuna, što se čini dovoljnim za življenje. Međutim, ako je kredit 3.500 kuna a plaća 5.000 kuna možemo zaključiti da za život nakon plaćanja kredita ostaje 1.500 kuna što vjerojatno nije dovoljno za normalan život. Slična logika se primjenjuje i kod utvrđivanja je li neko poduzeće prezaduženo. Dovode se u vezu dvije različite varijable – dug prema banci i iznos novca koje neko poduzeće stvara. Dug prema banci je iskazan u okviru izvora sredstava (pasive) na pozicijama kratkoročnih i dugoročnih financijskih obveza. Kratkoročne financijske obveze se moraju otplatiti u roku od godine dana, a dugoročne u roku koji je duži od godine dana. Tako da je relativno jednostavno utvrditi jednu varijablu koja nam je potrebna za informaciju je li neko poduzeće prezaduženo – potrebno je zbrojiti kratkoročne i dugoročne financijske obveze.

Vezano uz drugu varijablu – koliko neko poduzeće stvara novca, situacija je malo složenija. Naime, postavlja se pitanje je li potrebno uzeti bruto maržu, operativnu dobit prije amortizacije (EBITDA, engl. earnings before interests tax depreciation and amortisation), operativnu dobit (EBIT, engl. earnings before interests and taxes) ili neto dobit? Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je račun dobiti i gubitka razraditi na 4 točke pokrića kako je prikazano u nastavku:

Kako je razvidno bruto marža ili razlika u cijeni (prva točka pokrića) se dobije tako što se prihodi umanjuju za varijabilne rashode. Budući da se fiksni rashodi nalaze nakon prve točke pokriće prva točka pokrića ne odražava iznos novca koji neko poduzeće stvara. EBITDA ili druga točka pokrića je jako važan pokazatelj i predstavlja operativnu dobit prije amortizacije, odnosno dobit umanjenu za fiksne rashode iza kojih stoje novčani odljevi. Ponekad se može pronaći izraz u literaturi na engleskom jeziku „cash flows from operations“ za EBITDA iako to nije točno u cijelosti, jer EBITDA predstavlja približne novčane tokove iz poslovanja. Razlika se odnosi na iznos novca koji je vezan (ili oslobođen) u promjenama potraživanja od kupaca, zaliha ili obvezama prema dobavljačima (ukratko promjenama radnog kapitala). EBIT ne odražava novčane tokove zato što se izračunava nakon amortizacije, a amortizacija ne predstavlja rashod iza kojeg stoje novčani odljevi, nego su odljevi nastali prilikom nabave dugotrajne imovine.

Iz svega navedenog proizlazi da se zaduženost generalno izračunava pomoću financijskog pokazatelja odnosa financijskih obveza i operativne dobiti prije amortizacije (EBITDA), a koji se u literaturi na engleskom jeziku nerijetko naziva „debt to cash flows ratio“. Postavlja se pitanje što znači ako omjer financijskih obveza i EBITDA (FO/EBITDA) iznosi 7? To znači da poduzeće generira takve približne novčane tokove da je potrebno 7 godina kako bi se otplatile obveze prema bankama. Odnosno, vlasnici moraju raditi narednih 7 godina za banke. Postavlja se pitanje je li 7 dobro ili loše. Ovo je povezano s pitanjem sličnim kao i s osobnim financijama. Ako je plaća 10.000 kuna, a rata kredita 3.500 kuna proizlazi da se financijske obveze mogu servisirati. Ukoliko je rok otplate kredita na 5 godina, a omjer financijskih obveza i EBITDA 7 proizlazi da poduzeće mora otplatiti kredit u 5 godina a može ga otplatiti u 7 godina. Drugim riječima, postoji problem. U tom slučaju je potrebno ili povećati zarade (smanjiti rashode, povećati prihode) ili prolongirati rok otplate na 7+ godina kako bi poduzeće došlo u situaciju financijske stabilnosti. Za utvrđivanje je li neko poduzeće prezaduženo potrebno je znati rokove otplate kredita. Svejedno, u praksi se načelno smatra da ako FO/EBITDA prelazi 3,5 ili 4 da je poduzeće prezaduženo.

IV Financijske manipulacije

Financijske manipulacije su jedna od najzanimljivijih tema vezanih uz računovodstvo. Postoji više načina i više motiva za financijskim manipulacijama. Riječ manipulacije se uglavnom upotrebljavaju u negativnom kontekstu, iako manipulacije mogu biti vezane uz korištenje znanja i vještine stručnjaka u okviru zakonskih propisa. Velike internacionalne korporacije su godinama koristile transferne cijene sa ciljem prelijevanja dobiti iz onih jurisdikcija s visokim poreznim opterećenjem u one jurisdikcije s manjim (ili nikakvim) poreznim opterećenjem. Iz tog razloga su skoro sve zemlje uvele u porezne zakone odredbe kojima štite svoj porezni potencijal. No, ponekad se radi o financijskim manipulacijama koje se koriste kako bi se zavarali investitori, porezna uprava ili ostvarili veći bonusi od strane menadžera. U nastavku navodimo nekoliko primjera financijskih manipulacija.

IV.I Transferne cijene

Vezano uz transferne cijene jedan od najpoznatijih slučajeva je Glaxo Smith Kline, poznata globalna farmaceutska korporacija. Oni su ostvarivali vrlo visoke dobiti u Kanadi koje su podlijegale stopi poreza na dobit od 38%. Vrlo profitabilni lijek Zantac je sadržavao sastojak Ranitidine koji je bio jako važan za proizvodnju lijeka. U Švicarskoj postoje posebne porezne olakšice (porezna stopa od 3%) na tranzitne prihode pri čemu mora biti zadovoljen cijeli niz uvjeta. Tako su menadžeri GSK došli na ideju da pokušaju dio dobiti koja je de facto ostvarena u Kanadi prebaciti u Švicarsku i oporezivati je po stopi od 3%. Tako su počeli fakturirati razna prava intelektualnog vlasništva (eng. Royalty) po stopi od 6% na prihode, što predstavlja dosta visoki postotak. Međutim, to im očito nije bilo dovoljno pa su organizirali da švicarsko društvo kupuje supstancu Reniditine po cijeni od 194 do 304 kanadskih dolara i prodaje GSK Kanada po cijeni od 1512 do 1651 kanadskih dolara po kilogramu. Pri tome se ostvarivala dobit od 1.512-194=1.318 kanadskih dolara po kilogramu na koju je plaćen porez na dobit od 3% umjesto kanadskog poreza na dobit od 38%. No, kanadska porezna uprava je napravila porezni nadzor i smatrala da se radi o nezakonitom izvlačenju dobiti. Uslijedio je sudski spor koji je rezultirao dogovorom. Na žalost ne zna se koliko je GSK na kraju platio. Međutim, poznato je da su za istu stvar u SAD-u platili kaznu od 3,4 plus 1,8 milijardi dolara! Iz tog razloga su transferne cijene jedno od najvažnijih poreznih pitanja.

Sličnu priču iza sebe ima i Starbucks koji je imao velike oporezive prihode u Nizozemskoj i koji je putem cijene kave koja je bila iznad tržišnih cijena prebacivao dobit u Švicarsku i druge zemlje kako je razvidno iz slike u nastavku:

Kako je razvidno iz slike, putem transfernih cijena, odnosno nerealno visokih cijena za kavu i intelektualno vlasništvo dobit prelijevala u Švicarsku i Englesku sa ciljem plaćanja što manjeg poreza u Nizozemskoj.

Sličnu stvar je napravio i Apple koji je u Irskoj dogovorio 2003. godine plaćanje poreza po stopi od 1% po načelu da će premjestiti poslovanje u Irsku ako dobije mogućnost plaćanja poreza po tako niskoj poreznoj stopi. Ova stopa se do 2014. godine smanjila na mizernih 0,005%! Na slici je prikazano kako se dobit prelijevala iz drugih zemalja:

Slične stvari su radile ili rade i Amazon i Google i druge velike korporacije. Međutim, porezne uprave traže načine kako odgovoriti na ove izazove i sve su uspješnije u tome.

IV.2. Agrokor

Kada se spominju financijske manipulacije skoro je nemoguće ne spomenuti Agrokor i probleme koji su se dogodili u Agrokoru. Novi revizori su dali pregled financijskih manipulacija u nastavku:

Kao što je razvidno iz slike, dio financijskih manipulacija u iznosu preko 5 milijardi kuna se odnosi na neprikazivanje rashoda ili obveza. Drugi dio financijskih manipulacija se odnosi na nerealno prikazivanje potraživanja i zaliha po većim vrijednostima (za preko 10 milijardi kuna) nego stvarno vrijede. Treći dio reklasifikacija se odnosi na pogrešnu klasifikaciju operativnog najma i druge nepravilnosti) preko 5 milijardi kuna. Postavlja se pitanje kako je to moguće? U nastavku je prikazano da su pozajmice koje su dane Ivici Todoriću iskazane kao novac:

Dakle, umjesto potraživanja prema Todoriću iskazan je novac radi toga što se željela pojačati pozicija novca a smanjiti pozicija potraživanja prema povezanim osobama. Načelno, bez aktivnog sudjelovanja uprave i revizora nije moguće provesti financijske manipulacije ovih razmjera.

IV.3. Ostale tehnike financijskih manipulacija

U nastavku su prikazane slikovito tehnike financijskih manipulacija koje se odnose na prihode, rashode i ostalo.