Ukratko o poreznom sustavu

Porezi su svako prisilno davanje koja građani plaćaju državi, a da za to ne dobivaju protunaknadu. U suvremenim su državama porezi najvažniji izvor državnih prihoda.

Opstanak i funkcioniranje svake suvremene države ne bi se mogao zamisliti bez prihoda koji se, najvećim dijelom prikupljaju u vidu ubiranja poreza. Porezima koji imaju fiskalni cilj, prikupljaju se financijska sredstva potrebna za financiranje izdataka kojima država podmiruje javne potrebe. Osim fiskalnih postoje i nefiskalni ciljevi oporezivanja, kada se porezi koriste i za ostvarivanje nekih drugih potreba u skladu sa smjernicama ekonomske politike, kao što je stimuliranje određenih kretanja u gospodarstvu, utjecaj na vanjskotrgovinsku razmjenu, zaštita domaće proizvodnje, povećanje izvoza i sl.

Porezni sustav u najjednostavnijem smislu riječi predstavlja ukupnost svih poreza i poreznih oblika u određenoj zemlji te su različiti od zemlje do zemlje. Sustav određene zemlje čine svi porezni oblici koji se primjenjuju u toj zemlji te svaki porezni sustav rezultat je brojnih kompromisa, utjecaja i najznačajnijih suprotnosti. Razlike koje se pojavljuju između pojedinih poreznih sustava najčešće se očituju u visini poreznog opterećenja, broju, vrsti, mjestu ulozi pojedinog poreza, poreznim olakšicama.

Porezni sustav za kojeg je karakteristično postojanje više vrsta poreza naziva se porezni pluralizam, dok je porezni monizam porezni sustav koji ima samo jedan porez. Sukladno tome, porezni sustav jest podsustav cjelokupnog gospodarstva i dio je fiskalnog sustava. Drugim riječima, porezni je sustav podređen fiskalnom, a sastoji se od sustava javnih rashoda, državnog proračuna te socijalne skrbi. Budući da nijedna država nema samo jednu vrstu poreza, može se zaključiti da se suvremeni porezni sustavi temelje na poreznom pluralizmu imajući u vidu brojne porezne oblike.

Republika Hrvatska se po svojim karakteristikama i značajkama poreznog sustava svrstava u suvremen sustav, koji je usklađen sa smjernicama Europske unije i sličan poreznim sustavima država članica EU-a. Pravni izvori poreznih obveza i prava za porezne obveznike te tijela državne uprave su:

−       Ustav Republike Hrvatske,

−       Opći porezni zakon,

−       ostali zakoni koji pojedinačno reguliraju porezni sustav.

U Republici se Hrvatskoj porezi dijele na sljedeće skupine:

−       državni porezi, koji u cijelosti pripadaju državnom proračunu,

−       županijski porezi, koji pripadaju županijskim proračunima, odnosno proračunu Grada Zagreba,

−       gradski ili općinski porezi, koji pripadaju gradskim ili općinskim proračunima,

−       zajednički porezi, koji dijelom pripadaju državnom proračunu, a dijelom županijskim i/ili gradskim, odnosno općinskim proračunima,

−       porezi na dobitke od igara na sreću i naknade za priređivanje igara na sreću, koji u cijelosti pripadaju državnom proračunu,

−       naknada od utvrđene vrijednosti fonda nagradnih igara, a ona pripada Crvenom križu.

Hrvatski porezni sustav, ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju (EU), morao se prilagoditi direktivama i smjernicama Europske unije u vidu poreznih propisa i oporezivanja. Porezna uprava i Ministarstvo financija Republike Hrvatske i dalje se kontinuirano opredjeljuju na prijedloge zakona i drugih propisa sa svrhom učinkovitijeg ubiranja poreza i doprinosa, što za cilj ima negativnu reakciju kod poreznih obveznika te najčešće u zraku stvara osjećaj nelagode i razočaranja.

Zašto je potrebno plaćati porez? 

John Locke, engleski filozof iz 17. stoljeća kojega mnogi s pravom nazivaju ocem liberalnog društvenog poretka, napisao je da je sve što čovjek stekne, bilo nasljeđivanjem ili tijekom života proizvevši svojim umom i vlastitim rukama - bez sumnje njegovo i pripada samo njemu. To je tako sve dok se čovjek svoga vlasništva ne odrekne dobrovoljno, odnosno ukoliko svojevoljno ne pristane, pod uvjetima koji mu odgovaraju, svoje vlasništvo, nasljedstvo i/ili proizvode svojih ruku dati drugome.

Prema tome, zapravo svako oporezivanje i državna distribucija imovine krši ovo jednostavno pravilo privatnog vlasništva. Pa ipak, isti taj Locke je zagovarao državu koja ima pravo oporezivati svoje građane, kao naknadu za usluge koje služe isključivo u svrhu zadržavanja i zaštite njihovih prava i sloboda.

Dakle, oporezivanje ne može biti pravedno ni u kojem slučaju, ali je nužno za funkcioniranje civilizacije i modernog slobodnog društva. Kod poreza nije pitanje treba li on postojati ili ne, već koliko on treba iznositi i kako će se taj novac trošiti.

Pitanje visine poreza i načina oporezivanja rada i kapitala (flat ili progresivni porez) čak nije toliko bitno koliko je bitno kako se javni novac troši i kolika je efikasnost javnog servisa. Neke države imaju iznimno visoke porezne stope, poput skandinavskih zemalja koje oporezuju rad i do 56 posto, ali kod njih sustav funkcionira i većina nema problema s tolikim porezom zato što osjećaju da za taj novac dobivaju nazad ono što im treba za život, rad i ulaganje. Od njihovog poreza na dobit i dohodak financira se i javno školstvo i zdravstvo koje je, recimo, u Švedskoj vaučerizirano, pa su zadržali sistem konkurentnosti privatnog sektora čak i u tim područjima.

Porezni novac se nikako ne bi smio koristiti za bilo kakvo subvencioniranje pojedinaca u privatnom sektoru jer u tom slučaju ljudi na vlasti direktno biraju pobjednike i gubitnike na tržištu. To je kršenje temeljnih ljudskih prava, i to direktno hrvatskog Ustava koji jamči slobodu poduzetništva. Nema slobode bez jednakosti, kao što je još davno primijetio Locke. Dakle, ako nisu svi poduzetnici na tržištu jednako tretirani, onda nema ni poduzetničke slobode, a to je kršenje Ustava. U takvoj situaciji gubi se svaki moralni argument za oporezivanje u Hrvatskoj.

Otpor prema plaćanju poreza

Temeljem Općeg poreznog zakona porezni obveznik dužan je plaćati porez državi. Naravno, posljedica toga je raspolaganje manjom količinom novca, to jest smanjena mu je mogućnost proizvodnje i potrošnje. Upravo ta kupovna snaga glavni je razlog zašto se ljudi žele djelomično ili potpuno osloboditi poreznog tereta. Drugi razlog leži u činjenici da plaćanjem poreza obveznik od države ne dobiva nikakvu izravnu protunaknadu, a kad se tome pridoda i prisila kao glavna karakteristika poreza jasno je da se javlja otpor. Otpor će biti veći što je porezni teret teži i što je veće zadiranje u dohodak i imovinu. Korist od plaćanja postoji te se vidi kroz zaštitu zdravlja, osiguravanje slobode i integriteta države i ostale oblike javnog djelovanja.

Kako raste porezno opterećenje raste i otpor plaćanju poreza. Uz to se veže i činjenica da se porastom poreznog opterećenja ne povećava adekvatno i porezni prihod države. To je poznato kad pravilo „jedan puta jedan“ Jonathana Swifta. U oporezivanju 2 puta 2 nikada nije 4, nego manje. Razlog tomu leži u činjenici da povećanjem poreza raste i otpor prema njegovom plaćanju. Što se više povećava porez, to će se povećanje ubranog iznosa sve više smanjivati. Stoga ovdje možemo govoriti i o zakonu o opadajućim prinosima.

Ako porezni obveznici smatraju da je porezni teret nepravedno raspoređen odnosno da su neke skupine povoljnije tretirane, smatrat će da im je time nanesena nepravda pa će pokušat izbjeći plaćanje poreza. S druge strane, ako obveznici smatraju da se država neodgovorno odnosi prema ubranim sredstvima, kod njih se javlja otpor, jer nisu spremni izdvajati sredstva za nedovoljno opravdane izdatke države. Obveznici su posebno osjetljivi na potrošnju državne administracije, na povećanje broja javnih službenika te s time povećanje javne potrošnje. Ako pak obveznici procijene da su njihova sredstva pametno utrošena, otpora nema ili je vrlo malen.

Isto tako, otpor plaćanju poreza biti će manji ako se pri utvrđivanju poreznog opterećenja uzimaju u obzir činjenice kao što su bračno stanje, starost, izvor stjecanja prihoda i slično. Kod nevidljivih poreza, kao što su carine ili PDV, u pravilu nema otpora jer je porez već uračunat u cijenu. Otpor je manji kod onih poreza koji se plaćaju obustavom, npr. porezi po odbitku, jer ako se porez plaća pri isplati honorara i naknada od strane osoba koje vrše tu isplatu poreznom obvezniku, smanjuje se i mogućnost njegovog neplaćanja.

Poreznom obvezniku stoje na raspolaganju mogućnosti kojima si može olakšati ili u potpunosti ukloniti porezni teret. Ako su određeni koraci poduzeti prije naplate poreza govorimo o poreznoj evaziji, dok se prevaljivanje poreza javlja ako su koraci poduzeti nakon plaćanja poreza.

Što je to porezna evazija?

Porezna evazija je prije svega pokazatelj neprihvaćanja poreznog tereta zbog čega obveznik, u namjeri da ga ne plati, poduzima određene radnje koje ne moraju nužno biti protivne zakonu. Ali, ako se izbjegavanjem plaćanja poreza dolazi u sukob sa zakonom, govorimo o poreznoj utaji ili defraudaciji poreza. Međusobnim djelovanjem institucionalnih, pravnih i socioekonomskih mjera može se utjecati na smanjenje porezne utaje.

Pojam evazija označuje nezakonite radnje ili propuštanja kojima se porezna obveza prikriva ili otklanja. Porezni obveznik plaća manji porez nego što bi prema zakonu bio obvezan. Nezakonito izbjegavanje plaćanje poreza može se provesti propuštanjem navođenja oporezivog dohotka ili transakcija iz porezne prijave navođenjem viših odbitnih troškova nego što su stvarni, propuštanjem podnošenja prijave, hinjenim transakcijama ili smanjenjem iznosa koji se stvarno duguje, lažnim izjavama ili prikazima činjenica.

Porezna evazija nastaje kao rezultat otpora koji porezni obveznik osjeća prema plaćanju poreza. Otpor plaćanju poreza javlja se u oblicima porezne evazije koju karakteriziraju radnje (činidbe) koje porezni obveznik poduzima radi izbjegavanja plaćanja poreza. Porezna evazija znači izostanak prihoda od prikupljanja poreza i to za svotu neplaćenog poreza, što je suprotno ciljevima porezne politike koji se oporezivanjem žele postići. Izbjegavanje plaćanja poreza ili porezna evazija može biti:

−       zakonita ili dopuštena, koja nije u sukobu sa zakonom te

−       nezakonita ili nedopuštena, koja za sobom nužno povlači sankcije.

Zakonita porezna evazija definira se kao potpuno korištenje svih mogućnosti smanjenja porezne obveze koje pruža zakon. To znači da porezni obveznik može ne platiti porez (iako je to zakonom propisano), a da pritom ne bude kažnjen. Fizička ili pravna osoba može se odseliti u državu u kojoj su manji porezi na dohodak ili dobit nego u matičnoj zemlji i na taj način si smanjiti troškove poreza, a da nije poduzela nikakvu nelegalnu aktivnost. Ovisno o tome u koju svrhu je porezni obveznik poduzeo neke radnje, razlikujemo namjeravanu i nenamjeravanu zakonitu poreznu evaziju.

Namjeravana zakonita porezna evazija nastaje u slučaju kada porezni obveznik svjesno i s namjerom da izbjegne plaćanje poreza poduzima neke korake. Ovakva evazija javlja se u slučajevima kao što su promjena mjesta prebivališta samo da bi se izbjegao ili umanjio porezni teret ili pak prestanak potrošnje određenih proizvoda koji su zbog visokih poreza na promet postali preskupi. O namjeravanoj zakonitoj poreznoj evaziji govorimo ako je moguće smanjiti porezni teret smanjenjem porezne osnovice na način koji nije protivan zakonu i drugim propisima. Ovdje se radi o pronalaženju mogućnosti da se u zakonskim okvirima izbjegne plaćanje poreza odnosno iskorištavanju rupa u zakonu.

S druge strane, ako porezni obveznik poduzima određene radnje iz razloga koji nemaju veze s izbjegavanjem poreza radi se o nenamjeravanoj zakonitoj poreznoj evaziji. Ovdje kao primjer možemo navesti prestanak kupovanja cigareta radi odvikavanja od pušenja. Porezna evazija je ovdje nastala tek kao usputna posljedica neke činidbe ili propuštanja.

Ako izbjegavanje plaćanja poreza nije u sukobu sa zakonskim ili drugim propisima, govori se o zakonitoj ili dopuštenoj poreznoj evaziji koja može biti rezultat npr. pronalaženja praznina ili "rupa" u zakonskim propisima zbog manjkavosti, nedorečenosti, nepreglednosti i nejasnoća poreznog sustava. Koristeći se uslugama dobro plaćenih poreznih savjetnika, porezni obveznici na razne načine nastoje iskoristiti nedorečenosti u zakonu koje su najčešće prisutne kod ubiranja jednokratnih ili uvođenja novih poreznih oblika, kako bi prihode od poslovanja prikazali što manjima, a rashode što većima i na taj način smanjili porezno opterećenje i izbjegli plaćanje poreza.

Kada porezni obveznik direktno krši zakonske odredbe i nezakonito djeluje obavljajući gospodarsku djelatnost, tada se govori o nelegalnoj i nezakonitoj poreznoj evaziji odnosno poreznoj utaji, koja je u financijskoj praksi poznata i kao defraudacija poreza. Razlikujemo dvije vrste nezakonite porezne utaje - potpunu i djelomičnu.

Potpuna porezna utaja nastaje kada porezni obveznik financijskim tijelima ili Poreznoj upravi uopće ne prijavljuje ništa od ukupno ostvarenog prihoda, dohotka ili imovine, a koja je predmet oporezivanja. Po poreznoj disciplini to su "neuredni" porezni obveznici koji uopće ne dostavljaju nadležnoj poreznoj ispostavi mjesečna, kvartalna ili godišnja izvješća, ne odazivaju se na pozive i do takvih je poreznih obveznika gotovo nemoguće ili vrlo teško doći. Za takve porezne obveznike visinu ostvarenog prihoda te osnovicu za oporezivanje, porezno tijelo utvrđuje procjenom, koristeći se pri tome svim raspoloživim i dostupnim podatcima koje o njima posjeduje.

Djelomična porezna utaja nastaje kada porezni obveznik financijskim tijelima dostavlja nepotpune odnosno djelomične ili lažne financijske pokazatelje o veličini ostvarenog prihoda, utvrđenoj visini dohotka i vrijednosti imovine, kako bi na taj način smanjio svoje porezno opterećenje te plaća manji porez nego što je prema zakonu obvezan.

Nezakonita porezna evazija ili porezna utaja vezana je za izbjegavanje plaćanja neposrednih ili izravnih poreza (poreza na dobit, poreza na dohodak, općinskih, gradskih i županijskih poreza) koji izravno opterećuju zaradu poreznog obveznika jer se plaćaju prije trošenja dohotka, dok se kod izbjegavanja plaćanja posrednih ili neizravnih poreza (poreza na promet i carina), za poreznu utaju koristi i pojam krijumčarenje, kontrabanda ili šverc.

Potpuna i djelomična porezna utaja koja ima za posljedicu neplaćanje poreza se kažnjava, za što su u poreznim propisima Republike Hrvatske propisane visoke novčane kazne, kazne zatvora, oduzimanje određene imovine ili utajenog iznosa, zabrana obavljanja daljnjeg rada ili kombinacija više kazni.

Što su to porezne oaze?

Porezne oaze ili rajevi predstavljaju mjesta gdje se odvijaju međunarodno izbjegavanje i utajivanje poreza, nudeći povlašteni porezni režim. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) prva je u izvješću 1998. definirala obilježja, pa se, sukladno tome, poreznom oazom smatra područje bez ili s niskim poreznim opterećenjem, nedostatkom učinkovite razmjene obavijesti i transparentnosti te izostankom potrebe za stvarnom aktivnošću.

Porezna oaza je bilo koja zemlja čiji zakoni i regulative omogućavaju stranim investitorima (fizičkim i pravnim osobama) smanjiti svoja porezna davanja kroz upotrebu tzv. offshore načina. Nazivaju se još i porezna utočišta ili rajevi (engl. Tax haven), a tvrtka koja je registrirana kao ekonomski subjekt u takvoj zemlji nosi naziv offshore kompanija. Ove se kompanije bave trgovinom, holdingom, osiguranjem, prijevozom, investicijama, fondovima i financijama.

Razlozi koji su doveli do porasta popularnosti poreznih utočišta mogu se podijeliti u dvije grupe. Prvu grupu čine razlozi prisutni u globalnom okruženju, a karakteriziraju ih vrtoglav porast poreznih stopa i sve restriktivniji devizni propisi u velikom broju zemalja, dok drugu grupu čine razlozi koji izravno proizlaze iz karakteristika koje porezna utočišta imaju. Te su karakteristike istodobno i prednosti koje se nude poslovnim subjektima.

Unatoč pogodnostima ovih područja, treba istaknuti kako su ona i sinonim za brojne probleme, kao područja na kojima se intenzivno razvijaju kriminalne i nedopuštene radnje. Točnije, ona su idealna područja za prakticiranje „pranja novca“ uslijed krijumčarenja droge, neplaćanja poreza i ostalih kriminalnih djela.

Uzrok nastajanja poreznih oaza vrlo je lako definirati. Porezni obveznici u želji da izbjegnu plaćanje poreza, ili ga bar minimaliziraju došli su do rješenja problema koji se naziva porezne oaze. Porezne oaze dale su im mogućnost izbjegavanja plaćanja poreza na legalan način.

Zemlje G20 svakako žele isušiti porezne oaze te su se svi članovi skupine G20, najvažnijih industrijskih zemalja i zemalja u razvoju, kao i EU-a, ponovno formalno obvezali na uvođenje novog poreznog sustava na dobit poduzeća u cijelom svijetu. Da je odluka povijesna vidilo se iz činjenice da su ministri G20 u dvorani sami sebi pljeskali. Sada ova nova pravila treba pretočiti u nacionalne zakone do 2023. godine.

Globalna porezna reforma sastoji se od dva stupa. Prvi stup uključuje visoko profitabilne tvrtke koje u svijetu ostvaruju promet veći od 20 milijardi eura. Oni više ne bi trebali moći premještati svoju dobit u zemlje s niskim porezima i trebali bi plaćati porez tamo gdje prodaju svoju robu ili podatke. Ovime se cilja na velike američke internetske korporacije, poput Googlea ili Applea.

No, i njemačke ili kineske i dr. korporacije također bi ubuduće morale plaćati porez u zemljama gdje ostvaruju dobit, a ne više tamo gdje su službeno registrirane, primjerice u Irskoj, zemlji s izrazito niskim porezom. Na ovaj način treba spriječiti izbjegavanje plaćanja poreza, koje je danas legalno. Time se mijenja načelo oporezivanja u zemlji u kojoj je službeno sjedište, koje je na snazi već 100 godina. Tijekom godina treba smanjiti iznos prometa koji se računa, kako bi sve više firmi ulazilo u taj prvi stup.

U drugom stupu se propisuje porez na dobit poduzeća od najmanje 15 posto. Time se želi spriječiti prebacivanje dobiti i sjedišta u "sigurna porezna utočišta". Novost je da države mogu naplaćivati porez od tvrtki čak i ako su već platile niže poreze u drugim državama. Svakoga tko je morao platiti samo dva posto poreza u zemlji x može se tražiti da plati dodatnih 13 posto u zemlji xy. Porezna reforma nije zakonska odredba koja bi postala zakon u zemljama G20, već međunarodni ugovor koji države obvezuje na provedbu odredbi u nacionalnom zakonu.

Oporezivanje tvrtki trebalo bi se temeljiti na međunarodno priznatoj definiciji dobiti. Predsjednici država i vlada G20 odobrili su u listopadu 2021. godine povijesni dogovor o reformi međunarodnog poreznog sustava koji bi trebao ukinuti porezna utočišta uvođenjem minimalnog korporativnog poreza od 15 posto na dobit multinacionalnih kompanija.

Jedna od globalno najznačajnijih poreznih novosti tijekom listopada 2021. godine (08.10.2021.) bila je objava OECD-a o usvajanju minimalne stope poreza na dobit – značajan dogovor kojim je 136 zemalja usvojilo oporezivanje multinacionalnih kompanija primjenom minimalne stope poreza na dobit od 15% počevši od 2023. godine.

Projekt je ovo OECD-a, koji je prije godinu dana (u listopadu 2020. godine) objavio dva dokumenta: tzv. Pillar One i Pillar Two (hrvatski: Prvi stup i Drugi stup). I dok se Prvi stup bazira na boljoj preraspodjeli ostvarenog profita kod multinacionalnih kompanija (pri čemu je ovo targetirano na digitalne usluge), Drugi stup se bazira na definiranju minimalne stope poreza na dobit i načina njezine raspodjele. Neki porezni stručnjaci pretpostavljaju da će dosadašnje porezne oaze morati promijeniti svoje poslovne modele, ali sigurno će i u novim poreznim zakonima biti rupa za kreativne porezne stručnjake, odvjetnike i druge pojedince.

Ivan VIDAS, struč. spec. oec.

Izvori:

1. Bedeković, M.: Porezni sustav, Visoka škola za menadžment u turizmu i Informatici, Virovitica 2017.
2. Nikolić, N.: Počela javnog financiranja. Split: Ekonomski fakultet, 1999.
3. Nikolić, N.: Financijske oaze globaliziranog svijeta. // Ekonomska misao i
4. Praksa, 2003.
5. Mr. sc. Mirjana Mahović-Komljenović, informacijski sustav i porezna evazija - uloga menadžera podataka, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, godina 7, br. 1., 2009.
6. Jelčić, B.: Javne financije, RRIF-plus d.o.o. za nakladništvo i poslovne usluge, ISBN 953-6121-54-9, Zagreb, 2001.
7. Jelčić, B.: Otpor plaćanju poreza, Financijska praksa, god. 17, br. 1, 1993., str. 29-47.
8. Grgić, M.,: Porezna evazija, Sveučilište u Zagrebu, Ekonomski fakultet, 2019.
9. Sertić, N.,: Porezne oaze: međunarodno izbjegavanje plaćanja poreza i porezna evazija, 2012.
10. https://kopun.hr/minimalna-stopa-poreza-na-dobit/
11. https://www.dw.com/hr/zemlje-g20-%C5%BEele-isu%C5%A1iti-porezne-oaze/a-58236031
12. https://www.liberal.hr/porez-porezi-oporezivanje-socijalna-pravda-619