Prema članku 144. stavak 1. Općega poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16. i 106/18., dalje: OPZ), ovrha nad imovinom tijela državne uprave i suda nije dopuštena. Odredbom stavka 2. navedenog članka propisano je ovrha iznimno dopuštena ako je tijelo državne uprave ili sud dužnik poreznog dužnika.

Imovinom se uobičajeno smatra skup svih imovinskih prava određene osobe. Obuhvaća sva stvarna i obvezna prava (tražbine), te ostala prava kojima se vrijednost može izraziti u novcu.

U kontekstu tražbina iz građanskopravnih odnosa (uključujući takve odnose čiji su sudionici subjekti javnog prava), isključenja iz predmeta ovrhe propisana su u članku 4. stavak 4.-7. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/2017.).

Implicira li odredba članka 144. stavka 1.  OPZ-a da, primjerice, jedinica lokalne samouprave ne može izvršiti rješenje o utvrđenju obveze plaćanja komunalne naknade u odnosu na tijelo državne uprave ovrhom nad imovinom tog tijela, uključujući njegova novčana sredstva? Odnosno, mogu li, u slučaju postojanja takve zapreke, tijela državne uprave de facto izbjeći ispunjenje navedene obveze?

Smatramo da pri odgovoru na ova pitanja odredba članka 144. stavka 1. OPZ-a ne može biti promatrana izolirano od cjeline ovdje mjerodavnoga normativnog okvira.

U ustavnosudskoj praksi u više je navrata istaknuto da je sustav komunalnog gospodarstva odraz ustavnog jamstva prava na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, da počiva na načelima razmjerne korisnosti i solidarnosti, te da je odraz prava jedinica lokalne samouprave na slobodno raspolaganje vlastitim prihodima u svrhu obavljanja njihovih ovlasti propisanih Ustavom i zakonom (više o tome v. npr. u tekstu dr. sc. Roberta Pečeka, objavljenom 7. siječnja 2019. u ovoj rubrici pod naslovom „Ustavni sud o Zakonu o komunalnom gospodarstvu“).

Nadalje, ne postoji zakonska odredba koja bi implicirala faktičnu mogućnost da jedinica lokalne samouprave u cijelosti izbjegne ovrhu nad svojom imovinom isključivo na temelju toga što ima svojstvo jedinice lokalne samouprave. Pri tome je na umu potrebno imati da, u pogledu ostvarivanja samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave, središnja država ima ulogu nadziratelja zakonitosti, ali ne i hijerarhijski više razine javne vlasti. Štoviše, državna vlast ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (članak 4. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

Naposljetku, očito je da (ustavno)pravno ne može biti prihvatljiva interpretacija po kojoj državna tijela, koja su glavni zaštitnik vladavine prava, istodobno – slijedom svojevoljnog neispunjavanja propisanih obveza - faktički budu izuzeta iz segmenta vladavine prava koji se odnosi na (prisilno) ispunjavanje vlastitih zakonskih obveza, na način koji u nedopuštenoj mjeri ograničava ustavna prava drugih. Uz to, u situaciji u kojoj takvo potpuno izbjegavanje obveza nije moguće u kontekstu građanskopravnih obveza države.

Stoga smo mišljenja da je normu članka 144. stavka 1. OPZ-a potrebno tumačiti ne u svjetlu cjelokupne imovine tijela državne uprave, već objekata i opreme nužne za rad tijela državne uprave.

Na smisao prethodnog razmatranja ne utječe okolnost da se, u pravilu, ne radi o vlasništvu pojedinih tijela državne uprave, već o vlasništvu Republike Hrvatske.

doc. dr. sc. Alen Rajko