Ovim člankom pojasnit ćemo provedbu ovrhe na plaći temeljem izjave o zapljeni po pristanku dužnika na način kako je ona uređena Ovršnim zakonom (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 - u nastavku: OZ).

Provedba ovrhe na plaći ili drugim stalnim novčanim primanja temeljem privatne isprave potvrđene kod javnog bilježnika, a kojom dužnik daje suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegovih primanja, karakteristična je za velike vjerovnike kao što su kreditne institucije (banke, stambene štedionice, štedne banke) koje na taj način osiguravaju naplatu svojih plasmana i ranom aktivacijom osiguravaju prvenstveni red za naplatu na primanjima dužnika.

Kao što smo spomenuli, kreditne institucije kao uvjet odobravanja i isplate kredita traže od svojih dužnika, sudužnika i jamaca da im prije isplate novčanih sredstava izdaju i dostave privatnu ispravu potvrđenu kod javnog bilježnika kojom daju suglasnost vjerovniku da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni plaća ili drugo stalno novčano primanje, izuzev primanja koja su izuzeta od ovrhe. Budući da je danas najčešći slučaj provedbe ovrhe na plaći upravo temeljem privatne isprave potvrđene kod javnog bilježnika, detaljnije ćemo se osvrnuti na odredbe Ovršnog zakona koje to uređuju kao i na praktične probleme oko primjene.

Zapljena po pristanku dužnika uređena je u članku 202. Ovršnog zakona. U stavku 1. članku 202. OZ-a propisano je da dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate novčane tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća ili drugo stalno novčano primanje (primjerice mirovina), osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe.

Iz navedene definicije vidljivo je da se radi o privatnoj ispravi koju javni bilježnik treba potvrditi, odnosno ˝solemnizirati˝.

Suglasnost kojom se dopušta pljenidba plaće ili drugog stalnog novčanog primanja u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe ne proizvodi pravne učinke. Treba spomenuti da ta zabrana u Ovršnom zakonu postoji još od 2008. godine, ali da su mnogi vjerovnici nastavljali pripremati isprave i aktivirati ih kod poslodavaca pozivajući se na to da su sami dužnici dozvolili zapljenu dijela plaće ili drugog stalnog novčanog primanja i iznad/izvan zakonskih ograničenja.

Zbog svega navedenog, zadnjom Novelom OZ-a u članku 202. dodan je stavak 8. kojim je određeno da će oblik i sadržaj isprave pravilnikom propisati ministar nadležan za poslove pravosuđa. Temeljem članka 202. stavka 8. OZ-a ministar nadležan za poslove pravosuđa 1. listopada 2014. donio je Pravilnik o obliku i sadržaju Izjave o zapljeni po pristanku dužnika.

Ograničenja ovrhe na plaći ovršenika propisana su člankom 173. OZ-a kojim je regulirano da je od ovrhe izuzet iznos u visini dvije trećine prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj ako se ovrha provodi na plaći ovršenika. U slučaju da ovršenik prima plaću koja je manja od prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini dvije trećine plaće ovršenika. Iznimke su propisane za slučajeve kad se ovrha vodi radi naplate tražbina po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, zbog gubitka radne sposobnosti, naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja i prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta kad je moguće zaplijeniti i veće iznose od plaće ovršenika. Važno je upozoriti da poslodavci trebaju poštivati i postupati u skladu s ograničenjima propisanim člankom 173. OZ-a bez obzira na dozvolu dužnika da se plijene i veći iznosi od zakonom dozvoljenih.

Stavkom 2. članka 202. OZ-a propisano je da se navedena isprava izdaje u jednom primjerku, da ima značenje pravnog posla iz članka 77. stavka 1. Zakona te je propisan pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Dužnici koji izdaju isprave iz članka 202. OZ-a trebaju posebno biti svjesni da tako izdane isprave imaju značenje posla iz članka 77. stavka 1. OZ-a, što praktično znači da se dužnik koji je dao suglasnost za zapljenu njegove plaće ili drugog stalnog novčanog primanja ne može protiviti provedbi ovrhe na njegovoj plaći, odnosno stalnom novčanom primanju.

Način aktivacije isprave reguliran je stavkom 3. članka 202. OZ-a u kojem je navedeno da vjerovnik ispravu s učincima dostave rješenja o ovrsi dostavlja poslodavcu putem davatelja poštanskih usluga preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnog bilježnika. Navedena odredba ne ostavlja mogućnost vjerovnicima da ispravu aktiviraju kod poslodavca bilo kojim drugim putem, primjerice običnom poštanskom pošiljkom, kako bi uštedjeli sredstva slanja preporučenom poštanskom pošiljkom. U praksi će vjerovnici najčešće ispravu dostavljati poslodavcima dužnika preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom, a rjeđe ili gotovo nikada putem javnog bilježnika. Važnost odredbe ogleda se i u obvezi poslodavca da svim zaprimljenim osnovama za plaćanje odredi red prvenstva naplate. Člankom 180. OZ-a propisana su opća pravila o prednosnom redu gdje je kao primarno pravilo određeno da se prednosni red založnih prava više ovrhovoditelja određuje prema danu primitka ovršnoga prijedloga, no, budući da se kod aktiviranja isprave ne podnosi ovršni prijedlog, poslodavci su red prvenstva dužni odrediti prema danu primitka isprave kojom dužnik dozvoljava zapljenu plaće ili drugog stalnog novčanog primanja.

Sukladno utvrđenom prednosnom redu poslodavci su dužni postupati prema uvjetima iz dostavljene isprave, poštujući navedena zakonska ograničenja o iznosima koji su podložni pljenidbi. No, postoje poslodavci koji ne postupaju po dostavljenim izjavama bilo zbog vlastitog nemara, bilo na nagovor samih dužnika koji najčešće obećaju svojim poslodavcima da će samostalnim uplatama podmirivati potraživanje vjerovnika. Takvim postupanjem poslodavac riskira odgovornost za propuštenu obustavu, kao i cjelokupnu štetu koja je ili može biti nanesena vjerovnicima. Naime, člankom 201. OZ-a uređena je odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka. Tako je stavkom 1. članka 201. OZ-a normirano da ovrhovoditelj može predložiti sudu da u ovršnom postupku naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke koje je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi i temeljem takvog rješenja, u skladu sa stavkom 3. članka 201. OZ-a, može tražiti ovrhu izravno protiv poslodavca.

Također, budući da se isprava izdaje u jednom primjerku, poslodavci su dužni ispravu čuvati, a u slučaju prestanka rada dužnika, bez odgode preporučenom pošiljkom s povratnicom dostaviti ispravu novom poslodavcu sukladno članku 200. stavku 2. Ovršnog zakona. Postoje poslodavci koji po prestanku radnog odnosa ispravu predaju dužniku, no, budući da se isprava izdaje samo u jednom primjerku, u takvim slučajevima postoji opasnost za poslodavca da će odgovarati vjerovniku za štetu sukladno članku 201. stavku 4. OZ-a.

Posebno treba upozoriti poslodavce koji smatraju da ne trebaju postupati po dostavljenim ispravama kojima dužnik dozvoljava pljenidbu dijela plaće sukladno potpisanim ugovorima o radu, da i sam Zakon o radu (Narodne novine broj 93/14) u članku 97. dopušta da se plaća ili naknada plaće može ustegnuti u skladu s posebnim zakonom, odnosno u skladu s Ovršnim zakonom. Također, neki se poslodavci pogrešno pozivaju na činjenicu da je njihov zaposlenik sukladno članku 212. OZ-a otvorio poseban račun na koji uplaćuju primanja izuzeta od ovrhe temeljem članka 173. Ovršnog zakona. Kad poslodavci dvije trećine primanja izuzeta od ovrhe isplaćuju na poseban račun i dalje su dužni postupati prema dostavljenoj izjavi o suglasnosti i plijeniti jednu trećinu plaće u korist ovrhovoditelja koji to zahtijeva temeljem izjave o zapljeni po pristanku dužnika.

Mišljenja smo da je zakonodavni okvir kojim je uređena provedba ovrhe na plaći temeljem izjave o zapljeni po pristanku dužnika primjeren i zadovoljavajući.

Radi poboljšanja provedbe ovrhe na plaći ovršenika, u prekršajnim odredbama Ovršnog zakona trebalo bi propisati prekršajnu odgovornost poslodavca i odgovorne osobe kod poslodavca za nepostupanje po dostavljenim Izjavama o zapljeni po pristanku dužnika, što bi u konačnici rezultiralo i manjim brojem ovrha po računima građana, odnosno manjim brojem blokiranih računa građana.